Jednoglasno troglasje

Jednoglasno troglasje

U predstavi se izmjenjuje već poznato koreografsko i koreografirano nasilje s intimnim, gotovo poetskim prizorima koji tematiziraju krhkost, dakako, ne samo žensku

Može li se žensko pismo prepisati muškom rukom, pitanje je o kojem bi svoje sigurno imala reći i Ženska infoteka, no nedavno gostovanje ili, kako to organizatori vole reći, zagrebačka premijera predstave Terrible Fish Performingunita dokaz je da — može. Muška je ruka ona Boruta Šeparovića, Performingunit je sadašnje ime kompanije koja se u prijašnjoj inkarnaciji zvala Montažstroj, a upravo je Zagrebačko kazalište mladih bilo mjestom radnje gotovo svih radova prve petoljetke te grupe. Tadašnje nogometno kazalište, koje je jake impulse vuklo iz entuzijazma, književnosti, kazališnoga poriva i dakako nogometa, upravo je u dvorani Istra odigralo i Rap operu 101 i Everybody Goes to Disco, da bi se kompanija preselila u nizozemski grad Breda i počela posve drukčije funkcionirati. Uz pomoć raznih fondova za kulturu i nešto manju pomoć nizozemske kazališne kritike, Performingunit sad ansambl okuplja po projektu, uglavnom preko audicija i radionica.

Unutar mini turneje po Italiji, BiH i Hrvatskoj Performingunit su u ZKM-u početkom studenoga dvije večeri zaredom odigrali svoju najnoviju predstavu Terrible Fish, praizvedenu u travnju ove godine. Onaj dio domaće kazališne publike koji ne misli da se domaće ljetne teatralije prate samo sa Straduna, Užasnu ribu već je mogao sresti na Festivalu plesa i neverbalnog kazališta u Savičentu i umaškom Festivalu komornog teatra Zlatni lav, gdje je Šeparović osvojio i zasad jedinu kazališnu nagradu u domovini. Ostali su se sa specifičnom obradom pjesništva Sylvije Plath susreli tek u ZKM-u.

Kompletni performans, a ne samo ples

Troje izvođača tek su formalni odgovor na tri različita glasa tekstualnog predloška, poeme Three Women, a ovdje su to Nizozemka Irma Baatje, koju smo već vidjeli prije dvije godine, kada je Performingunit s Fragile gostovao na Tjednu suvremenog plesa, Sanja Mitrović, mlada nada iz Jugoslavije i Damir Klemenić, jedini koji je uz Boruta Šeparovića od sama početka njihove kazališne pustolovine. Rotacijski koncipirana, Terrible fish počinje Klemenićevim abecednim nabrajanjem savjeta iz podžanra ars bene vivendi, da bi pred sam kraj razbacivao letke sa sličnim sadržajem. U međuvremenu, u oko sat i pol koliko traje Terrible Fish, izmjenjuje se već poznato koreografsko i koreografirano nasilje s intimnim, gotovo poetskim scenama koje tematiziraju krhkost, dakako — ne samo žensku. Tako su i stihovi Sylvije Plath prepoznatljivi tek sporadično jer predstava nije ni napravljena kao doslovni odgovor ili inscenacija navedene višeglasne poeme — pjesnikinja, »djevojčica koja je željela biti Bog«, a završila je s glavom u pećnici, bila je tek posrednik u nastanku predstave s temom većom od života.

Borut Šeparović odavno je naučio da kazalište podjednako treba i riječ i tijelo, kao i mrak i glazbu, u ovom slučaju primjereno nazvanu soundscape. Svaki od navedenih resursa on nemilice troši, pa su jedini rekviziti predstave nekoliko ruksaka, stalci za mikrofone na kojima su postavljene svjetiljke, tronošci i jedna platnena riba. Sve to u suradnji s kožom i mišićima izvođača stvara uspone i padove predstave koja skače iz kolektivnog u intimno ludilo, iz svijeta spektakla u bolnički krevet. Ples je ovdje posve reduciran i sveden na nekoliko nepovezanih sola te uvjetno nazvanih dueta, u kojima se mogu prepoznati daleki odjeci onoga što se svojedobno zvalo high risk dance, pa je Terrible Fish najprije predstava, performans, a tek onda ples.

Izostanak kolektivnog orgazma

Nažalost, iz nekog razloga dramaturzi Tamara Huilmand i Borut Šeparović u nekoliko navrata skreću u humor, točnije grotesku, koja, iako publici uspijeva izvući pokoji smiješak, nalikuje podilaženju. Najprije je to slučaj sa spomenutom ribom, koja se u rukama Damira Klemenića iz realizirane naslovne metafore pretvara u falusoidni surogat. Ipak, čitanje intimizma Sylvije Plath u ratničkom desetercu otpjevanu na samom kraju predstave upravo je i jedna od njezinih najjačih poruka — nivelacija takozvanoga Mars-Venera principa rodnih zadanosti.

Istodobnost plošnih likova u koje na trenutke ulaze Sanja Mitrović, Irma Baatje i Damir Klemenić u ovoj »progresivnoj izvođačkoj formi koja ne objašnjava i ne odgovara« ipak ima svoju cijenu. Rasuti identiteti ne naglašavaju ni jednog od izvođača, pa im zato treba čestitati kao jedinstvenu ansamblu, dok Borutu Šeparoviću treba priznati ustrajnost koja ponekad rezultira i izostankom kolektivnog orgazma, čak i nakon ovako snažna kazališnog čina.

Igor Ružić