Istu smo brazdu orali

Obično mislimo da su više doživjeli koji su duže živjeli, ali to sigurno nije istina. U jedan Kuzmin dan stala bi po tri dana drugoga čovjeka. Po uobičajenim mjerilima umro je u 62. godini života, po istini živio je višestruko dulje. I živjet će dalje: u svojim knjigama i u svim svojim dobrim djelima

Na hodniku Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, samo dvadeset i četiri sata prije kobne vijesti, mahnuli smo jedan drugome. Umorno žureći na nove poslove nismo mislili da bi trebalo išta reći: ta vidjet ćemo se vjerojatno još danas, a sigurno sutra. Jer posljednjih godina svakodnevno prelazimo istu dionicu od Filozofskoga fakulteta do Matice hrvatske i gotovo je nemoguće da se ne vidimo. Nisam, naravno, mogao ni slutiti da je to naše umorno mahanje bio naš posljednji pozdrav i da će sutra na toj zajedničkoj dionici Kuzmu naći mrtva...

Pokazati najbolje što imamo

Tri smo desetljeća surađivali, radeći sad iste, sad slične poslove. I isprepleli smo prijateljstvo posebne vrste u kojem bi se, neskromno mislim, moglo pronaći nešto zanimljiva i za druge ljude. On rođen u središtu glavnoga grada, a ja u slavonskom selu, on, po uobičajenim podjelama, liberalan, a ja konzervativan, kao da smo se dogovorili da demonstriramo kako ne treba razlikama dopustiti da odvedu u svađu, nego ih iskoristiti za različite sastavnice istoga posla. A, uostalom, onoga što nas spaja bilo je tako mnogo i nudilo je široka polja rada... Dva smo desetljeća surađivali u Zagrebačkoj slavističkoj školi uvjereni da jedva što korisnije možemo raditi nego inozemnim slavistima nuditi znanja iz kroatistike i upoznavati ih s ljepotama i vrednotama Lijepe naše... Divio sam se lakoći kojom je uspostavljao vezu s najpoznatijim ljudima iz kulturnoga života, uživao sam u njegovim nagovaranjima i pregovaranjima, u njegovoj potrebi da sve što je maločas doživio pretvori u priču koju šarmantno priča samim sudionicima događaja. Vidim ga i sada kako ozbiljan ulazi u dvoranu Interuniverzitetskoga centra u Dubrovniku da otvori seminar, kako najavljuje i predstavlja predavače, kako uživa što je inozemnim kolegama omogućio da vide čarolije Pere Kvrgića, da čuju nenadmašnu Ružu Pospiš-Baldani, da vide kakvu sjajnu izložbu ili da porazgovaraju s Rankom Marinkovićem. Pokazati drugima najbolje što imamo, to je bilo njegovo trajno nastojanje koje je Zagrebačku slavističku školu učinilo ustanovom s kojom su se druge u svijetu jedva mogle mjeriti. Uspjeh pak nije osiguravao samo povezujući s velikima: uspostavljao je srdačne odnose s recepcionerima i telefonistima, s konobarima i s kuharima. Kada smo izborili svoju državu, bio je uvjeren da Školi sviću raskošni dani: došli su problemi, za ustanovu i za njega. Nekima koji priznaju samo jedan, svoj, oblik hrvatstva, njegov se nije činio dovoljno dobrim; ništa nije značilo to što je desetljećima iznimno uspješno radio na promicanju hrvatske kulture, posebice jezika i književnosti. Ne spominjem to da bih prigovorio, jer ne bi ni Kuzma, nego da bih upozorio, u skladu s Kuzminom omiljenom rečenicom: »Moramo biti pametni«. Nikad se neće moći govoriti o Školi da se na prvom mjestu ne spomene njezina legendarnoga direktora... I znam da će u velikom broju mjesta širom svijeta vijest o njegovoj smrti izazvati iskrenu tugu... jer kroz Školu su prošle tisuće sudionika sa svih meridijana i paralela. Javnost ga je dugo znala najviše po tom njegovu poslu, ali obavljajući taj ili drugi važan javni posao nije nikada preskakao svoja predavanja, danima i danima strpljivo je ispitivao i primao studente u radnoj sobi. Teško da itko od nas ima tako urednu i opsežnu dokumentaciju o ispitima koje je održao. U sobi u kojoj u prva dva desetljeća našega poznanstva nisu dovoljne bile ni dvije velike pepeljare, u kojoj su se spijali hektolitri kave... a posljednjega je desetljeća zavladao mir, nije pušio nitko...

Jer na početku toga posljednjega desetljeća njegovo se srce othrvalo prvoj snažnoj navali. Othrvalo se, ali Kuzma se izmijenio, primirio, smirio, usporio... Onaj njegov smijeh prštav kao prskalice na božićnom drvetu pretvorio se u suzdržan osmijeh za koji nisam točno znao skriva li tugu na kraju usne ili Kuzmina neprekidna potreba da stvara ugodna, prijateljska ozračja nema više nekadašnju potporu njegova tijela. Ali energije je bilo ipak dovoljno, ne samo za obavljanje redovitih dužnosti. Došao je jednoga dana u moju radnu sobu i pitao hoću li mu pomoći ako prihvati dužnost glavnoga urednika »Vijenca«. Znao je unaprijed odgovor, a i ja sam znao da mu neće trebati odviše vremena da oko Matičina lista za kulturu okupi mnogo sposobnih ljudi. Jer uvijek je znao zaslužiti potporu. Znao sam da neće odlutati ni u kakve krajnosti, da će, kako reče naš profesor Flaker, potpisati pakt o stabilnosti... Jer i ranije, kada je nošen mladenačkom energijom u razgovoru ostavljao dojam čovjeka koji pretjeruje u više smjerova, u postupcima je bio mnogo smireniji i pribraniji. Njegove su riječi najavljivale oluje, ali bi se uvijek suzdržao i izbjegao sukob. Čovjek koji je umro u automobilu prije no što ga je pokrenuo i izazvao nesreću...

Ljubav prema starim knjigama

Jedna od opsesija bili su mu stari rukopisi i stare knjige. Veliku je energiju uložio da se pretisne što više toga našega bogatstva. Znao je da tako postaje dostupnim mnogima ono što samo rijetki zagledaju u trezorima uglednih biblioteka. Uživao je tumačiti kako su nastale, a kad ih je držao u rukama, zadivljeno se smiješio i kadšto dječačkim nestašlukom provocirao sličnoga zaljubljenika i svoga prijatelja Jožu Bratulića prisiljavajući ga da počeka koju minutu prije nego ih uzme u ruke. I čini mi se, što je format knjige bio manji, uživao je više...

Često sam ga slušao kad govori ili razgovara o Krleži. Nisam aktivno sudjelovao, niti sam to mogao, ali sam pažljivo slušao i zapažao onaj sloj Kuzmine vezanosti za djelo velikoga pisca koji je bio zapravo veza s vlastitim djetinjstvom i mladošću, sa zagrebačkim ugođajima, s bijelim damastnim stolnjacima, sa skupocjenim svijećnjacima i priborima za jelo... Iščitavao je Krležine tekstove uporno, čitao ih s namjerom i bez namjere. Svi znaju njegov Rječnik Balada i njegove druge prinose proučavanju Krležina djela, ali ne znam koliko ih je uočilo one njegove tekstologijske briljancije u kojima iznalazi i pokazuje Krležine kajkavsko-štokavske paralele.

Obično mislimo da su više doživjeli koji su duže živjeli, ali to sigurno nije istina. U jedan Kuzmin dan stala bi po tri dana drugoga čovjeka. Po uobičajenim mjerilima umro je u 62. godini života, po istini živio je višestruko dulje. I živjet će dalje: u svojim knjigama i u svim svojim dobrim djelima. Uobičajeno kažemo da naši dragi pokojnici nastavljaju život u našim srcima. I to nije isprazna fraza. U tisućama srca nastavit će svoj život Mladen Kuzmanović. Znam da ću ga, kao i mnogi, sretati u sve dane koji će mi biti dodijeljeni.

Stjepan Damjanović