Ironija spram Orwella

Ironija spram Orwella

Nagrada arhitektima Vinku Peneziću i Krešimiru Rogini za idejni projekt Reality-Show Para-Site House na tradicionalnom godišnjem natječaju japanskoga časopisa »Shinkenchiku« s temom Surround DataHome već je šesto priznanje koje su arhitekti dobili na tom čuvenom arhitektonskom natječaju, ovaj put u konkurenciji među 177 radova pristiglih iz 26 zemalja

Kada je ovogodišnji žirator arhitektonskog natječaja japanskog časopisa »Shinkenchiku«, nizozemski arhitekt Winy Mass, pripremao propozicije za natječaj, bili smo još prilično daleko od nemilih događaja u New Yorku i Washingtonu koji će, priznali mi to ili ne, odrediti smjer događaja sljedećih desetljeća. Ovaj je natječaj, po tematskom usmjerenju prema perifernim, neatraktivnim još nedovoljno zanimljivim sferama urbaniteta i globalnom kapitalu, anticipacija, dakako, u segmentu arhitekture i urbanizma, tek pokrenute nove globalne krize čiji je jedan od pokazatelja i stravični napad na tornjeve WTC-a i njihovo spektakularno rušenje. Pojednostavnjeno i za ovu priliku tu bismo krizu mogli popularno nazvati i krajem idealizama, pa i na području arhitekture i urbanizma. Upravo su tornjevi WTC-a bili jedan od simbola arhitekture izvedene iz idealističke tradicije koja je šezdesetih i sedamdesetih pod snažnim utjecajem kapitala dobila svoj negativni vrhunac. Naime, razvijajući teze o Surround DataHome u propozicijama natječaja Mass se upitao može li specifična okolina, dakle raznovrsni sadržaji, mjesta i prilike, tipološki i funkcionalno različite građevine u postojećim urbanim superzgusnutim strukturama, utjecati na stvaranje nekog novog idealizma. Za razliku od definicije idealističke arhitekture prve polovice prošloga stoljeća, koja je težila stvaranju idealnoga arhitektonskog sklada unutrašnje funkcije i vanjskog izgleda, kasnije izvedenice to definitivno napuštaju i idealizam pretvaraju u ideologiju uobličenu u teoriji i praksi arhitektonskog projektiranja i građenja građevina kao simbola različitih oblika moći, idealnoga reprezentanta saveza države i kapitala, kako hegemoniju moći opisuje Rastko Močnik.

Zone miješanog sadržaja

I Winy Mass ponudio je u natječaju opciju saveza, ali u obliku simbioze i preživljavanja u urbanim strukturama, i to u okolnostima danas izmijenjene percepcije svijeta u kojem su podaci, informacije i sam demokratski princip mrežnih komunikacija, kao oblik novoga nomadizma, odredili i posve nove pojmove etičnosti i vrijednosti. Surround DataHome, dakle, anticipira događaje i pretpostavlja nove odnose. Pri tome ne rabi stvaralačke elemente i sredstva samo iz leksika arhitekture ili drugih umjetničkih disciplina, nego je otvoren prema utjecajima s područja ekonomije, politike, psihologije, ekologije pa i demografije.

Također, ono što je donedavno bilo negativno oličenje civilizacija, danas je praksa o kojoj, htjeli mi to ili ne, moramo voditi računa. Naime, još s gnušanjem odbijamo mogućnost življenja stiješnjeni i okruženi sadržajima kao što su, na primjer: autocesta s naše desne strane, groblje lijevo od nas, dalekovod ispred, Ikea iza, a susjedi iznad i ispod nas. Tko može pomisliti da je moguće živjeti u susjedstvu s nuklearnom centralom! Takve semiološki bezvrijedne uvjete stanovanja donedavno smo nazivali nehumanim. No, ovakve zone miješana sadržaja sve su neizbježnije situacije na našem planetu. Da je tome tako, pokazao je i ovaj natječaj koji je taj globalni fenomen proširio još jednim iznimno važnim elementom današnjice, a to je digitaliziranost, odnosno promjenama koje ona unosi u psihološki i moralni lik pojedinca i društvene zajednice.

Doista su sve neznatnije razlike stvarnog svijeta i njegova elektronskog i digitaliziranog simulakruma. I gotovo je nemoguće otkriti koji od ta dva svijeta više utječu na promjenu drugog.

Područje »pravog« života

Arhitektima Peneziću i Rogini to je prava tema. Ovogodišnji natječaj, u usporedbi s nekolicinom prethodnih, ipak je bio gotovo krajnje pragmatičan jer je ponudio vrlo objektivne i svima bliske parametre, a od arhitekata je očekivao usredotočenost više na područje pravoga života, a manje na područje same arhitekture. Stoga je i rad Reality-Show Para-Site House koji su Penezić i Rogina ponudili posve građevne prirode, odnosno lako je zamisliv kao realizacija u uvjetima bilo kojega velegrada.

Elementi kojima se arhitekti koriste u koncipiranju svog Reality-Show Para-Site House uzeti su iz sfere prosječnosti, popularnog, masovno umnoženog, reklame, parakulture, i dakako sfere virtualnog. Arhitekti posve svjesno upotrebljavaju takozvana pozitivna i negativna iskustva moderne civilizacije, ravnopravno ih tretiraju upravo onako kako to danas čine oni koji takvu podjelu nastoje ignorirati i time se što više približiti zbiljskim kvalitetama života oslobođenog ideologija i dogmi. Ideologije pak, i njima bliske utopije, proizvele su ozbiljne posljedice u globalnim odnosima. Najaktualnija je globalna kriza obračun izazvan nerazumijevanjem bogatih i siromašnih. Kuća koju predlažu Penezić i Rogina, međutim, preskočila je većinu trenutno otvorenih pitanja pa tako i pitanje bogatstva i siromaštva. To pitanje arhitekti posredno tretiraju kao dogmu, s ispravnom pretpostavkom da je nekomu u interesu da takva podjela ostane što dulje. Naime, ovaj je projekt nastao kao spoj dvaju neovisnih fenomena današnjice. Događaj kao (vidljivu) potvrdu postojanja, koji ravnopravno tretira zbilju i fikciju, te umjetničke i terorističke spektakle. Drugi je parazitizam koji latentno postoji u svim oblicima života kao paralelni svijet.

Javni i privatni prostori

Reality-Show Para-Site House vrlo žestoko tuče po postulatima moderne civilizacije. To nije kuća/dom kako je definira zapadnjačka tradicija, s izoliranom pozicijom u pejzažu oblikovana kao prostor privatnosti i ekskluziviteta. Upravo obrnuto. Kuća je zamišljena kao transparentno zdanje u kojoj su posve izmiješani javni i privatni prostori, a time i odnos prema institutu privatnosti, skrivanim tajnama i osobnim sklonostima. To, čak, nije ni sklonište za beskućnike ili socijalno hendikepirane, kako bi se očekivalo budući da kuća podrazumijeva visoku fluktuaciju korisnika. Kuća nije ni za voajere jer se spektakl života u kući egzibicionistički prenosi na velike ekrane na vanjskim stranama kuće. Arhitekti su se doista ironično našalili s baukom orvelovskog svijeta i odbacili ga kao posve deplasiranu metodu represije. Izokrenuli su sadržaj poput rukavice i posve otvorili mogućnost penetriranja javnog i privatnog. Time je posredno otvoreno pitanje opstanka sustava koji počivaju na kontroli i represiji (država na primjer).

Reality-Show Para-Site House zamišljena je kao neurbanizirana jedinka predviđena da se poput kakva organizma zakvači, ugura ili jednostavno izraste na živim ili pak građevinama koje odumiru. Njoj zapravo odgovara situacija urbane nesređenosti i kaotičnosti kao obilježje životnosti. Ona pokazuje da naše vrijeme nije sklono idealizmima. Bitnije je po svaku cijenu opstati. Zbog toga je i parazitizam opravdiv.

Reality-Show Para-Site House traži i očekuje korisnike koji će, upravo zato što su drukčiji, biti kadri stvoriti novu kvalitetu civilizaciji 21. stoljeća. Je li to možda neki novi idealizam? Možda? Ako jest, nadamo se da neće završiti kao tornjevi WTC-a.

Tihomir Milovac