Hrvatski jezik i škola

Nastavnici hrvatskoga jezika pod stalnim su udarima kritike sa svih strana. Prigovara im se zbog slabe pismenosti školske mladeži, još više zbog slabe pismenosti onih što završe srednju školu. Nisu pošteđeni ni sveučilišni nastavnici hrvatskoga jezika. Naprotiv, njima se dvostruko prigovara. S jedne strane da loše obrazuju svoje studente, koji će sutra biti nastavnici u školama i predavati hrvatski jezik, a s druge se strane prigovara sveučilišnim nastavnicima da kao znanstveni radnici premalo rade na udžbenicima i priručnicima hrvatskog jezika i njegovoj znanstvenoj obradbi.

Ne ću reći da u svim tim kritikama i prigovorima nema i kojega zrnca istine, da nema baš nikakve krivnje na samim nastavnicima, ali navedeni se udari ipak ne upućuju u pravom smjeru, na pravu adresu. Glavni je krivac naše društvo i njegov školski sustav. To je tvrdnja koju valja temeljito obrazložiti, inače će ispasti kao neutemeljena, neopravdana optužba.

Čime se naš školski sustav, što se tiče jezične nastave, razlikuje od drugih europskih, koji inače nisu baš međusobno isti, ali u jednome se ipak slažu: jezična je nastava svagdje prisutna u cijelom tijeku osnovnoga i srednjeg obrazovanja. U nas se pak jezična nastava završava s našom osnovnom, osmogodišnjom školom i u srednjoj se školi đaci više ne susreću s gramatikom i pravopisom, a kamoli s kakvom malo višom jezikoslovnom problematikom.

Slični se prigovori često upućuju našemu školstvu, a odgovori koji se dobivaju nisu uvijek isti, ali svi su neopravdani. Ima i onih koji drže da je situacija dobra i da ne treba ništa mijenjati. Takvim mišljenjima ne ću odgovarati, to nije razina na kojoj je moguće voditi diskusiju. Oni pak koji priznaju da stanje nije doduše idealno, nalaze jedno od triju opravdanja. Jedni kažu da je predmet hrvatski jezik zastupan u srednjoj školi, ali da se predaje praktički samo književnost, a njezin je program tako širok (i prenatrpan) da nema mjesta za vraćanje na jezičnu problematiku, koja je apsolvirana u osnovnoj školi. Drugi priznaju da se jezik obrađuje premalo, ali smatraju da u našem slučaju to nije neko veliko zlo, jer je hrvatska gramatika jednostavna, a osobito to vrijedi za pravopis, pa zato nije prijeko potrebno da se jeziku posvećuje onoliko pozornosti koliko u drugim zemljama. I konačno, treći kažu da je program ostalih predmeta tako opsežan da nije moguće osigurati potreban broj sati ni za književnost, a kamoli za sam jezik.

Sva su ta shvaćanja pogrješna. Istina jest da je sada i u srednjoj školi predviđena jezična nastava i to u skromnu opsegu, ali ona se u praksi najčešće uopće ne izvodi. Zapravo, u dvadesetom je stoljeću jezična nastava u srednjim školama postupno ali stalno smanjivana. Negdje do tridesetih godina, a djelomično i do četrdesetih, učio se u petom razredu nekadanje osmogodišnje gimnazije (danas prvi razred četverogodišnje gimnazije) čak starocrkvenoslavenski jezik, stara crkvena ćirilica pa i glagoljica. To nije bilo učenje svih podrobnosti, ali đacima je davalo razvojnu predodžbu o jeziku i osiguravalo bolju orijentaciju u jezičnoj suvremenosti. Od tada se opseg jezične nastave u srednjoj školi sustavno smanjivao i u posljednjim jugoslavenskim godinama ta je nastava bila posve napuštena. Danas je u načelu nešto bolje, ali u stvarnosti ipak nije.

Neodrživa je tvrdnja da u hrvatskoj gramatici i pravopisu ima manje problema nego u drugim jezicima pa da zato nema potrebe da učenike svih dvanaest godina osnovnog i srednjeg školovanja opterećujemo jezičnom nastavom. Jednom sam bio čuo da je naša morfologija jednostavna jer da, primjerice, nemamo nepravilnih glagola. To je zabluda — kad bismo određivali nepravilnost glagolâ po istim kriterijima kao u zapadnim jezicima, bilo bi ih u nas više nego tamo. No u slavenskim se jezicima to naprosto ne radi. Isto tako, neozbiljno je tvrditi da je naša pravopisna problematika laka. Zapravo, malo tko ima kao mi toliko nejasnoća i raznih neprilika s pravopisom (što god bio tomu uzrok) i škola bi morala pravopisnim pitanjima posvećivati znatnu pozornost (na bilo koji način). Ukratko, hrvatski jezik zahtijeva jednaku mjeru školskoga obrađivanja kao i drugi jezici pa je stoga jasno zašto je naša opća jezična kultura spala na zaista niske grane. Možemo govoriti o zaista maćuhinskome odnosu prema materinskomu jeziku.

U pravu su pak oni koji smatraju kako je opširnost općega nastavnog programa kriva što za jezičnu nastavu nema dovoljno prostora, ali nisu u pravu ako smatraju da tako mora biti. Nastavni su planovi za većinu školskih predmeta preopterećeni raznim konkretnim pojedinostima koje onda glavnini đaka u četrdesetak godina njihova budućeg radnog staža uopće ne će trebati i koje će ubrzo zaboraviti, a za one kojima će za njihove buduće struke trebati te pojedinosti, gimnazijski je okvir ipak preuzak ali i neodgovarajući, jer će se većina tih konkretnosti ionako u budućnosti promijeniti. Besmislena je dakle današnja programska preopterećenost efemernim konkretnostima. Srednja škola morala bi davati za sve struke prije svega solidna opća sustavna znanja koja ne će u bližim desetljećima zastarjeti. Kada bi se u tom smislu nastavni planovi revidirali, bilo bi i za jezičnu nastavu mjesta onoliko koliko je potrebno, i to u cijelom osnovnom i srednjem školstvu. Uvijek sam se divio francuskomu sustavu obrazovanja. I zavidio Francuzima.

Iznijet ću samo dva primjera za stanje u našoj jezičnoj kulturi. Nedavno mi se jedan petnaestogodišnjak pohvalio da zna »pričati na engleskom i njemačkom«. Kad sam ga upitao kakve on to priče priča i komu, on je začuđeno odgovorio da zna govoriti na tim jezicima. Na pitanje zašto onda ne kaže jednostavno »govoriti«, odgovara da »svi pričaju« i da ih nastavnici u tome ne ispravljaju. A u utorak 20. studenoga slučajno sam gledao »Kolo sreće« na televiziji. Jedna je natjecateljica odgonetnula izreku »Tko nema novca, tomu ne pomaže što je pobožan«, a to nije prihvaćeno. Drugi je natjecatelj ponovio istu izreku, ali s oblikom tome umjesto tomu, i to je prihvaćeno. Tu je riječ o dativu, a onda je oblik tomu bolji od tome, što je prvenstveno lokativ. Sjetimo se iz djetinjstva: 1. padež tko ili što, 2. padež koga ili čega, 3. padež komu ili čemu, itd., ali lokativ o kome ili o čemu. Voditelj je još tješio natjecateljicu da se radi o njezinoj maloj pogrješci, a zapravo je ona bila u pravu i bila je oštećena. Drugim riječima, ne treba se čuditi današnjemu stanju jezične kulture — nastavnici ne ispravljaju đake kada pričaju bez pričanja priča, a televizija ponekad svoje gledatelje i slušatelje izravno uči krivo o jeziku.