Hoda Sissi, hoda

Princeza i ratnik, red. Tom Tykwer

Prijelomna razdoblja u povijesti njemačkog filma mogu se iščitavati kroz tri njegove Lole. Onu prvu portretirala je Marlene Dietrich (šifra: Plavi anđeo) kao kvintesenciju dekadentnoga Berlina tridesetih. Druga Lola, ona Fassbinderova, najavljuje sumrak njemačkoga novog vala. A ona treća, Tykwerova, dotrčala je okupana nabrijanim tehno-ritmovima u sumraku devedesetih u društvu nove generacije mladih filmaša koji su trebali popraviti krvnu sliku suvremenoga njemačkog filma i odvesti ga u novi milenij. Lola je dotrčala i priskrbila Tykweru kultni status. No, Tykwer je u Princezi i ratniku odlučio smanjiti pritisak na autorskoj papučici za gas i njegov je stil ovdje daleko tradicionalniji u odnosu na suludi Trči Lola, trči. Film bi, recimo, mogao biti preimenovan u Hoda Sissi, hoda, premda će njegova junakinja tijekom šetnje odlutati u pojedinim sekvencama na posve drugi kolosijek, kad autor shvati da mu priča postaje odveć nategnuta, pa se utječe videospotovskim trikovima, ne bi li malo ubrzao stvar.

Dakle, Sissi je zaposlena u psihijatrijskoj klinici i već tu moramo biti sumnjičavi. Jer, umobolnica je kao filmski krajolik bila i ostala najatraktivnije područje za dokazivanje autorske pretencioznosti, nadasve ako se oslikava u žanrovskom kontekstu melodrame. No, sve bi bilo u redu da Tykwer nije začinio sudbine junaka s malo više hrabrosti i ironije nakon što ih je ugurao u njihov antiseptični interijer, nego je pompozno ozbiljan. Bodo je pak opsjednut tragičnom ženinom smrću. On će spasiti Sissi, nakon što ju je srušio kamion, i improvizirati jednu od najromantičnijih traheotomija ikad viđenih u pokretnim slikama. Potom će se oni nanovo susresti, nakon što on opljačka banku, pronašavši skrovište u njezinu dvorcu. Ona je dakle dobra princeza svih dvorskih luda. A on je frustrirani ratnik koji ratuje protiv sama sebe. Zatim će ona spasiti njega (slični je motiv spašavanja i u Loli). No, to što Sissi hoda, a ne trči, nije nikakav hendikep. Dapače, Tykwer je izbacio ecstasy sa svoga stilskog jelovnika, što je dobrodošla promjena u odnosu na frenetičnu vizualnu poetiku njegova prethodnog filma. Nažalost, sudbine njegovih traumatiziranih junaka odišu istim nepodnošljivim freak-chic zadahom koji smo udisali promatrajući Wendersov Hotel od milijun dolara. Ipak, mačoidno energični Benno Furmann daleko je zanimljivija faca od usro-sam-se-u-gaće imidža Jeremyja Davisa, portretirajući lik Boda kao da mu je srce špikano pribadačama. A i Tykwerova muza Franka Potente darovitija je od anemične Mille Jovovich, premda se u njezinoj glumačkoj osobnosti osjeća prevelik utjecaj školovanja u Actor's Studiju. Na svu sreću, Tykwer je veliki majstor filmskih završetaka i voli se inteligentno poigravati s filmskim vremenom. Da barem nije bio toliko vendersovski prectenciozan prije no što je dogurao do prekrasnoga kraja.

Dragan Rubeša