Grad, lice, svjetlo

Grad, lice, svjetlo

Autoričina je poruka jednostavna i univerzalna: »Fotografija je samo odslik svega toga, ona je i moja želja da to prenesem drugima, da pokažem ono što sam ja vidjela ili (i) osjetila.«

Fotografija Nevjeste što se uputila ispod zida u Radićevu ulicu, jedan od ranijih radova Marije Braut, premještena je iz konteksta Zagreba s kraja šezdesetih. Već na početku autoričina življenja s fotografijom, lik u bijeloj haljini što korača na granici svjetla i sjene posvjedočio je o senzibilitetu fotografkinje i blagonaklonosti Kairosa. Jer fotografija po svojim specifičnim medijskim karakteristima mnogo duguje odlučujućem trenutku.

Marija Braut jedna je od ključnih referenci hrvatske fotografije posljednje četvrtine 20. stoljeća, a njezin umjetnički ego i energija dokazuju se neprestano do današnjeg dana. Retrospektivnu izložbu ove istaknute umjetnice priredila je Galerija Klovićevi dvori u Zagrebu te je ispunila čitav kat nekadašnjeg samostana na Jezuitskom trgu. Kustosica je izložbe Marina Viculin, a u katalogu esej potpisuje i Ive Šimat Banov.

Odabrani radovi interpretiraju oeuvre Marije Braut u više tematskih cjelina koje su serijski zaokupljale preciznu percepciju i ekvilibrij autorice — Zagreb, Dubrovnik, teatar, svjetla i sjene pozornice, portreti umjetnika, pejzaži, New York, rat. Čini se neizbježnim obilježje klasično, u najboljem smislu te riječi. Autorica prepoznatljive artikulacije slike razmišlja u crno-bijeloj fotografiji, tako da je samo manji dio opusa predstavljen u tehnici kolora (serija Rama).

»Potekla iz najbolje kuće« (I. Šimat Banov) Marija Braut krenula je u fotografsko formiranje 1967. godine te je svojevrsnu formalnu i sadržajnu inkubaciju provela u atelijeru Toše Dabca u Ilici 17 u Zagrebu, te se našla u društvu s Petrom Dabcem i Enesom Midžićem. U to doba nastaje serija s Korčule Procesija Velikog petka (iz 1968), u kojoj autorica delatourovskim figurama vjernika što drže svijeće ilustrira vlastitu fascinaciju svjetlom »koje sve oblikuje blago, difuzno ili oštro«. Prva izložba odigrala se u Galeriji Studentskog centra godinu kasnije s Petrom Dabcem.

Jedna od velikih tema što zaokuplja oko i objektiv autorice grad je u kojem živi. Opća mjesta kojima se stalno vraća — Ilica, Trg, Zrinjevac, Strossmayerovo šetalište i gornjogradske stube, Mesnička ulica — nosioci su unutrašnje ideologije Marije Braut kao »romantičara po pristupu i osjećanju«. Zima u gradu zabilježila je snježne kodove urbanoga pejzaža. U istom smislu nižu se dramatični krajolici Logarske doline i studije kraja oko Zrmanje i Vrlike.

Zadivljenost svjetlom

Posebnu cjelinu zauzimaju portreti umjetnika, slikara i kipara. Marija Braut intenzivno se bavi tradicionalnom idejom portreta kojom na emulziji želi zadržati kvintesenciju osobe pred objektivom, subjekta interakcije između fotografa i njegova fokusa. Kontemplativni Dušan Džamonja, Edo Murtić u energičnioj gesti, Marina Abramović, Zlatko Prica, Ferdinand Kulmer, Miroslav Šutej, Milena Lah, Kosta Angeli Radovani i mnogi drugi umjetnici snimani su u prisnu ugođaju vlastitih atelijera.

Zadivljenost svjetlom dovela je Mariju Braut u svijet kazališta te često fotografski bilježi vrhunce predstave, kao i atmosferu iza kulisa, balerine (Irena Pasarić). Ulazi u inače nedostupne odaje glumaca gdje se toga trenutka događaju transformacije ljudskoga lika. Ne treba zaboraviti ni glazbu. Atmosfera s jazz-koncerta, Boško Petrović, samo su neki od motiva fotografskih slika iz kojih zrači osjećaj mjesta i njegova druga polovica — vrijeme i njegov duh.

Marija Braut ne zaobilazi ni bolnu temu Domovinskoga rata, snima stvarnost i njezin kaos početkom devedesetih. Našla se i u okolici Bjelovara (Bedenik 1991) te dala svoj obol u prizorima destrukcije.

Tijekom osamdesetih godina otkriva New York i bilježi sky-line metropole, bavi se njegovom arhitekturom i usmjerava objektiv prema gore — nalazi estetski moment u geometrijskom odnosu ploha nebodera. Dubrovniku i otocima (posebno Mljet) i ljetnim igrama vraća se u nekoliko navrata.

Jedan od paradoksa fotografije, koji se čini primjeren upravo sada, prisutnost je zbilje u svakoj od njih, a fotografija tek što je snimljena ulazi u našu prošlost.

Autoričina je poruka jednostavna i univerzalna: »Fotografija je samo odslik svega toga, ona je i moja želja da to prenesem drugima, da pokažem ono što sam ja vidjela ili (i) osjetila.«

Iva Brezovečki-Biđin