Govor naših ulica

Gubitkom prijatelja gubi se i dio vlastitog bića. Taj gubitak osjetio sam mnogo bolnije zato što je Kuzmanović bio jedan od malobrojnih s kojima sam se mogao sporazumijevati na urbanom jeziku našeg djetinjstva i naše mladosti. Nalazili smo se neočekivano na raznim mjestima: u atelijeru Buljata u Dežmanovu prolazu, dolje u podrumu u radionici okvira, i radovali se novim slikama. Poslije smo sjedili na nekoj od terasa stiješnjeni zgradama i razgovarali najviše o dvije teme kojima je on bio opsesioniran: Krleža i žargon, Krleža i Balade. Kada sam pripremao prvo izdanje Šatrovačkoga prije točno dvadeset godina, bio je više nego recenzent, prijatelj koji se raduje uspjehu prijatelja. Ponekad bismo se našli na Strossmayerovu trgu i sjeli na klupu nasuprot Matici i prozorima nekadašnjeg Leksa, prozorima Krležine radne sobe. Jednom je rekao: postajemo sve osamljeniji. Nije više bilo Krleže, Matkovića, Kaleba, Šegedina, Marinkovića, Šoljana. Govor naših ulica ispunio je netko drugi. Očajnički je pokušavao zaustaviti vrijeme, ali ono je izmicalo trajno, nepovratno.

Danas ga gledam kako nam maše s druge obale, koja se udaljuje kao glečer, i tužan sam, jer znam da se više nikada neće vratiti. Ne mogu si oprostiti što mu na primjerak Žargona koji je upravo tiskan i u kojem je utisnut i njegov lik, nisam napisao nešto po čemu bi vidio koliko mi je mnogo značilo njegovo prijateljstvo.

Tomislav Sabljak