Drvo školskih klupa

Pridružujem se svima onima koji u ovom trenutku osjećaju težinu iskrene tuge. Kroz nju se pokušavam približiti prijatelju u živom trenutku.

I dok rastavljam i slažem ove riječi, počinjem vjerovati da između riječi postoji neka bliskost i prijateljstvo, povezanost i međusobno traženje, čak i među ljudima. Stoga ne mogu, a da ne probudim sjećanja na sve susrete s prijateljem, na njegove žive, više nego žive i iskrene riječi u našim razgovorima. Ne mogu, a da ne čujem i osluškujem zanijemjelost i muk koji sve okružuje. Ali s njima kao da prepoznajem svemoćnu tišinu, kao da prepoznajem šutnju i snagu nekih drugih napisanih i udaljenih riječi, koje me upozoravaju na vječnost i sveobuhvatnost misli i vječnost ljudskog duha.

Upravo zbog toga ponovno se vraćam nama samima, vraćam se, prateći put živog i trajnog prijateljstva s Mladenom prateći i njegovo prijateljstvo s Matoševom riječi.

Naslućujem to u nekom pomirenju, kao u pobratimstvu svih ljudi, u duhu ove i u duhu i bojama Matoševih jeseni. Kroz neraskidivi susret i sklad njegovih riječi, u prolaznosti i umiranju prirode i ljudi, kroz glas naše sudbine i glas gavrana, s golim granama i lišćem, s kišom i maglenim daljinama, s mokrom zemljom i umirućim suncem. Izdvajam ovaj tužni trenutak, kad nas ostavljaš, dragi Mladene, s duboko urezanim osjećajem gubitka u srcima svih tvojih prijatelja, s uspomenom na sva naša imena urezana u drvo školskih klupa.

U ime našega VIII. a razreda III. gimnazije u Zagrebu

Ivo Radovanović