DOGAĐANJA U MATICI HRVATSKOJ

Hrvatski prirodoslovci

Odjel za prirodoslovlje i matematiku Matice hrvatske, uz pokroviteljstvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, održao je u Dubrovniku 25. i 26. listopada znanstveni skup Hrvatski prirodoslovci — 10, kojim su obilježili desetu obljetnicu rada. Skup je održan u dvorani HAZU, Instituta za istraživanje korozije i desalinaciju, a njegovo otvaranje pozdravili su dogradonačelnik Dubrovnika Frano Matušić, akademik Frano Kršinić kao predstavnik HAZU, predsjednik MH Dubrovnik Vlaho Benković te Dubravko Sambrailo, ravnatelj Instituta.

Cilj skupa bio je prikazati dio povijesti hrvatskoga prirodoslovlja te život i djelo znamenitih prirodoslovaca koji su potekli iz dubrovačkoga kraja ili djelovali u njemu, kao što su Jakov Sorkočević Lovrov, Grgur Budislavić Natali, Ivan Evanđelist Kuzmić, Baldo Kosić i mnogi drugi. Skup je izazvao medijsku pozornost, posebno na lokalnoj razini.

U renesansi mentalni poremećaji postaju ljudski fenomeni te dolazi do začetaka psihijatrije. Epoha racionalizma čovjeka doživljava kao biće razuma, čime se otvaraju vrata modernoj znanosti. Istodobno se osobe s duševnim bolestima izjednačavaju s onima devijantnog ponašanja, a u skladu s tim se prema njima i ponaša.

Potkraj 18. i u 19. stoljeću znanost se naglo razvija. Na duševne bolesti gleda se kao na bolesti mozga koje imaju organsko porijeklo. Psihijatrija se razvija kao znanstvena disciplina. Razvojem socija

Duševne bolesti

Predavanje dr. Bartula Matijace Duševne bolesti — bolesti mozga?, održano 20. studenoga u organizaciji Odjela za medicinu i Odjela za psihološku medicinu, etnopsihijatriju i antropologiju, posljednje je u nizu predavanja održanih o temi mozga.

Na samom početku istaknuta su tri moguća pristupa tumačenju nastanka duševnih bolesti (magijski, organski i psihosociološki), da bi potom Matijaca u kratkim crtama iznio povijesni slijed gledanja na duševne bolesti. U starih naroda dominantan je bio religijsko-magijski pristup, da bi u Egiptu mozak prvi put bio prepoznat kao mjesto mentalnih funkcija. U Perziji se bolesti tumače kao borbe dobra i zla, što je proizlazilo iz njihove religije, a u predsokratovskoj Grčkoj hramovi su mjesta, a snovi putokazi u liječenju bolesti. U klasičnoj Grčkoj razvija se liječništvo, te razum polako počinje preuzimati primat nad religijsko-magijskim tumačenjima. Slično je i u starom Rimu.

U ranokršćansko doba sveci dobivaju dominantnu ulogu u liječenju bolesti. Srednji vijek doba je demonizacije duševnih bolesti, koje se liječe egzorcizmima i lomačama. Istodobno arapski svijet ima mnogo humaniji pristup bolesnicima, a otvaraju i prve azile za duševne bolesnike.

lne psihijatrije javljaju se kritičari medicinskoga modela koji duševne bolesti smatraju izrazom sukoba pojedinca i sredine.

Na kraju predavanja Matijaca se osvrnuo i na proteklo 20. stoljeće, u kojem tumačenja o organskom podrijetlu dobivaju nove poticaje, posebno sedamdesetih godina razvojem biološke psihijatrije. Danas su biolozi na pragu otkrivanja tajni ljudskoga ponašanja, što bi moglo dovesti do moralno-etičkih dilema.

Rat u BiH

Profesor međunarodnog prava na Pravnom fakultetu u Rijeci, dr. Vladimir Đuro Degan, održao je 7. studenoga u palači Matice hrvatske predavanje o temi Hrvatska i sukob u Bosni i Hercegovini u 1993. godini. Prof. Degan podrijetlom je iz Bosanskog Broda, a niz je godina živio u Sarajevu. Pisac je brojnih knjiga i rasprava iz međunarodnog prava, kao i sudionik mnogih znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu. Kao gostujući profesor predavao je na fakultetima u Francuskoj, Finskoj i Nizozemskoj. Zajedno sa dr. Darkom Bekićem načinio je nacrt konfederalnog ugovora koji je Hrvatska 1990. predložila ostalim republikama bivše Jugoslavije.

Predavanje je posvetio temi o kojoj se po njemu nepotrebno polemiziralo u hrvatskoj javnosti. Sukob između HVO-a i Armije BiH trajao je od siječnja 1993. do siječnja 1994. Neki su skloni mišljenju da je Hrvatska tada vojno napala Bosnu i Hercegovinu. No, Degen smatra da takva mišljenja nastaju zbog nesavjetovanja sa stručnjacima. Kada je osnovan HDZ BiH, stranka je bila nacionalno mješovita i zastupala je cjelovitost države. Godine 1991. sve se mijenja. BiH je po planu trebala biti podijeljena na deset pokrajina, što je pogrešno protumačeno kao podjela na etničke pokrajine. Tada je vlast Herceg-Bosne, u siječnju 1993, dala ultimatum Armiji BiH da se povuče iz većinskih hrvatskih pokrajina, što je označilo početak sukoba.

Pitanje da li je Hrvatska u tom kontekstu napala BiH veoma je složeno. Činjenica jest da je Hrvatska slala pomoć, ali Hrvatske vojske u BiH nije bilo. Pomoć iz Hrvatske upućivana je povremeno kako bi se spriječio poraz HVO-a. Hrvatska nije imala vlasti u BiH, niti ju je okupirala. Osim toga ni Hrvatska ni BiH nisu proglasile stanje ratnog sukoba, a nije prekidan ni promet ni trgovina, kao ni diplomatski odnosi. Ni Vijeće sigurnosti UN-a nikada nije Hrvatsku proglasilo agresorom niti je zbog toga provodilo sankcije protiv RH. U kontekstu svih zbivanja, prema Deganu, teško je utvrditi da li je Hrvatska počinila agresiju, iako po njemu nije.

Kloniranje

Odjel za prirodoslovlje i matematiku 8. studenog organizirao je znanstvenu tribinu iz ciklusa Čovjek i zdravlje o temi Medicina pred prekretnicom — argumenti za terapijsko kloniranje. Predavač, prof. dr. Krešimir Pavelić, poznati znanstvenik, bogate biografije i bibliografije, dao je velik prinos znanstvenom radu ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu.

U današnjem svijetu, u kojem vladaju sve neobičnije bolesti, novi pristupi u medicini su neizbježni, istaknuo je odmah na početku predavanja prof. Pavelić, osvrćući se posebno na problem kloniranja, i to ponajprije onoga s terapijskom svrhom. Njegovo je mišljenje da humano kloniranje ima pozitivne aspekte za čovjeka, a tome u prilog govori i činjenica da bi ga Europski parlament uskoro mogao ozakoniti. U današnjoj medicini koja se nalazi pred velikom prekretnicom to je jedno od primarnih područja. Pavelić smatra da bi istraživanja na tom području u budućnosti mogla ukloniti mnoge teške bolesti, jer bi se već u fetusa mogle otkriti sklonosti nekim bolestima, a to onda znači i mogućnost njihova preventivnoga liječenja.

No, kloniranje u javnosti često izaziva teške polemike izazvane etičkim aspektom pitanja. Jedna je od najtežih dilema da li se u istraživanjima koristiti embrijskim stanicama ili stanicama odraslog organizma. Po Paveliću ne bi se trebao zabraniti rad ni sa jednom vrstom stanica, jer na embriju se može raditi, a da ga se ne uništi. Mnogi etički prigovori bili bi poništeni istraživanjima, stoga je njihovo zabranjivanje nepotrebno. Istraživački rad na stanicama odrasle osobe ne stvara etičke probleme, pa po njemu tu leži budućnost kloniranja, jer njegovi rezultati ohrabruju.

Umjetnost slame

Knjiga Umjetnost u tehnici slame Lazara Ivana Krmpotića, koja je izašla u izdanju Matice hrvatske Subotica, predstavljena je 22. studenoga.

Pozdravnu riječ prisutnima je uputio akademik Josip Bratulić, izrazivši pritom divljenje prema umjetnosti koja nastaje od vrlo skromnih materijala kao što je slama. Ova knjiga, iako izašla u skromnu izdanju, prinos je afirmaciji djelovanja Hrvata izvan Hrvatske.

O knjizi je potom govorila povjesničarka umjetnosti Željka Zdelar, koja tu tehniku vezuje uz geografske uvjete. Njezin nastanak vjerojatno je bio spontan jer je slama kao materijal vrlo podatan i upravo tjera na kreativnost. Prvo je bila zastupljena u pučkoj umjetnosti da bi potom ušla i u crkvu kroz liturgijske obrede. Hrvatice u Vojvodini u ovu tehniku nastojale su prenijeti kapitalne hrvatske spomenike. Tehnika se osobito proširila šezdesetih godina. Knjiga je po Zdelarici svakako dobrodošla jer na jednom mjestu okuplja ono što zavređuje da bude promovirano i izvan mjesta nastanka.

Vladimir Crnković istaknuo je kako pisac u knjizi ne donosi sudove, nego mu je želja sakupiti i sačuvati od zaborava, a na taj način predstaviti i kritičarima. Njezina je vrijednost u tome što nudi niz podataka, a za ovu umjetnost i jest najvažnije da se o njoj čuje.

Juraj Baldani za knjigu je rekao da ima određeno povijesno značenje jer prvi put na jednom mjestu cjelovito i temeljito obrađuje ovu umjetnost, te je ne treba shvaćati kao adoraciju nego kao dokument koji svojim podacima može poslužiti kako stručnjacima tako i svima ostalima. Kao zamjerku navodi skromne i crno-bijele ilustracije, zbog čega doživljaj nije potpun.

Na kraju se prisutnima obratio i sam autor, inače svećenik u vojvođanskom Đ urđinu, istaknuvši kako je njegov primarni cilj bio prezentirati hrvatskim ljudima vrijednosti koje nastaju u najistočnijoj grani hrvatskoga tijela kako bi ostale sačuvane za budućnost u današnjem globaliziranom svijetu. Posebno se zahvalio Matici hrvatskoj, koja je oduvijek mnogo značila Hrvatima u Bačkoj, s nadom da će tako ostati i u budućnosti.

Alzheimerova bolest

Odjel za prirodoslovlje i matematiku organizirao je 22. studenoga znanstvenu tribinu doc. dr. sc. Tomislava Babića o temi Javnozdravstveni i socijalni aspekti Alzheimerove bolesti.

Dr. Babić je na samom početku Alzheimerovu bolest opisao kao degenerativnu demenciju koju prate poremećaji u ponašanju i ličnosti. Pitanje koje se postavlja vezano uz tu bolest jest da li se ona javlja samo u starijoj dobi ili se može javiti i ranije.

Povijesno gledano o njoj se prvi put počinje govoriti početkom dvadesetog stoljeća, kada dr. Alzheimer opisuje njezine karakteristične simptome. Sve do sedamdesetih godina smatralo se da je vrlo rijetka, ali se to pokazalo netočnim. Danas oko 60 posto svih demencija otpada na Alzheimerovu bolest, a sve je veća tendencija pojave novih bolesnika, i to posebno u osoba starijih od osamdeset i pet godina. Velik broj bolesnika danas su i velik socioekonomski i javnozdravstveni problem.

Kao faktori njezina nastanka obično se uzimaju životna dob, genetika te posjedovanje specifičnoga proteina, a kao mogući faktori navode se i traume glave u djetinjstvu, edukacija, bolesti štitnjače, depresivne epizode, kao i još neki faktori. U većine bolesnika manifestira se na specifičan način, a kao najvažnija karakteristika može se navesti bolesnikova nesvjesnost da je bolestan, smanjena koncentracija, nemogućnost imenovanja predmeta, kao i neke druge poteškoće. Redovito su Alzheimerovi bolesnici zdrave osobe jer u kliničkoj slici osim demencija sve ostalo funkcionira u najboljem redu.

Što se tiče liječenja postignut je određen iskorak, a dalja istraživanja također su obećavajuća.

Antonija Vranić