Disneyjev glazbeni poučak

Disneyjev glazbeni poučak

Dvadeset i prvoga prosinca 1937. u Los Angelesu premijerno je prikazan prvi dugometražni crtani film — Snjeguljica i sedam patuljaka. Neočekivani uspjeh filma omogućio je izdizanje Studija Walt Disney u kompaniju koja će zauvijek ostati sinonimom za najljepše crtane (pa i igrane) filmove.

Budući da je Snjeguljica i sedam patuljaka doista bio prvi dugometražni crtani film (Disneyjevi suvremenici smatrali su da će takav pothvat biti katastrofa: pa tko će sjediti i gledati crtić koji traje dulje od petnaestak minuta?!), rad na njemu bio je iznimno zahtjevan. Glazba je, kao i u svakom crtanom filmu, bila važan dio oblikovanja priče — ali kako je bila riječ o 87 minuta crtanoga materijala, rad na partituri gotovo je značio pisanje male opere. Tako se čini i danas, jer analiza glazbe ne znači samo analizu filmskih dijelova prekrivenih glazbom, nego analizu cijelog filma: naime, trajanje glazbe gotovo je jednako trajanju filma. Osim toga, fuzija glazbe, slike i zvukova toliko je čvrsta da je jedno od drugoga posve neodvojivo (zato je i slušanje CD-a jednako kronološkom nizanju filmskih scena u audio-vizualnoj mašti slušatelja). Čak su i dijalozi i monolozi prekriveni glazbom! No to ne bi bilo ništa neuobičajeno da glazba dijaloških scena slijedi uobičajeni predložak iz igranoga filma, odnosno da ponavlja značenja riječi. Neobičnost leži u tome što glazba uz dijalog ili monolog ponavlja zvukove riječi, govorni registar i govornu intonaciju, pa tako podsjeća na operetne govorene dijelove ili operne recitative.

Tri skladatelja

Dakako, skladanje glazbe za crtani film posve je drukčije od skladanja glazbe za igrani film, pa povlačenje paralela i nije sasvim pravedno (glazba u crtiću nerijetko se piše prije snimanja, dok se glazba igranoga filma sklada u postprodukciji). S druge strane, Walt Disney (koji je bio autor filma u svakom, pa i u glazbenom smislu riječi), zahtijevao je od svojih skladatelja (a na Snjeguljici radila su čak trojica: Frank Churchill, glavni skladatelj; i orkestratori Leigh Harline i Paul Smith) da pišu pjesme koje se neće pojavljivati prema uobičajenoj šabloni iz crtića i mjuzikla (odnosno tako da lik jednostavno počne pjevati bez ikakva smisla i razloga). Frank Churchill i tekstopisac Larry Morey pisali su pjesme čija je zadaća bila da razviju radnju i filmske situacije, da ocrtaju karaktere likova, i da budu opravdane u filmskoj priči.

Premda je svih osam uporabljenih pjesama (Churchill i Morey napisali su ih dvadeset i pet!, među njima i Music In Your Soup, koja se spominje u dokumentarcu na videokaseti, a u cijelosti se može poslušati na CD-u) doživjelo velik uspjeh nakon lansiranja filma (posebice Some Day My Prince Will Come, Heigh Ho i Whistle While You Work), njihove melodije (osim Some Day na početku i na završetku filma) nisu uporabljene kao sastavni dio popratne glazbe. Popratna glazba sastavljena je od niza novih tema, od kojih samo poneke imaju lajtmotivsku funkciju (tema vještice, tema Tupka, tema čarobnog zrcala). Većinom su to teme koje je Churchill zamišljao (a Smith i Harline razrađivali) samo u pojedinim scenama, kao specifičnu pratnju određenoj sekvenci. U obilju glazbene građe teme se teško pamte, ali one nisu ni važne, s obzirom da je većina likova opisana u pjesmama. Popratna glazba ponajprije ima funkciju oblikovanja lirskih, humornih, dramatskih i napetih prizora, a njezina je funkcija tim veća jer neki važni likovi ne govore (npr. životinje i Tupko, a ni Ljutko ne kazuje uvijek što misli jer on se ljuti i kada se ne ljuti). Stoga obilje mickey-mousinga, odnosno glazbenog doslovnog ponavljanja onog što se zbiva u slici (do te mjere da glazba ponekad postaje zamjena za realni zvuk) ne iznenađuje. Dapače, više iznenađuje činjenica da se s mickey-mousingom nije pretjerivalo, da ga se uklapalo u kontekst opće glazbe i da glazba doslovno ponavlja sliku samo na opravdanim mjestima.

Dramatika i mistika

Za scene sa čarobnim zrcalom, scene čaranja i scene potjere posebno su važne dramatika i mistika, koje je uglavnom stvarao Leigh Harline. On je također napravio odličan posao, jer je neprestano držao na umu da je film ipak namijenjen djeci (pravoj, ili onoj u nama), pa je određena doza naivnosti morala postojati i u glazbi. Njegova opasna glazba stoga nikada ne prelazi granice tonaliteta (osim u rijetkim trenucima, kao u kadru čaše s napitkom koji lijepu kraljicu treba pretvoriti u vješticu — tu je upotrijebio mali kromatski motiv u visokom registru violina, što je rezultiralo zvukom stravičnog cviljenja). Najdalje što Harline ide jest kromatika (motiv je vještice kromatski!), a strašno i opako glazbeno se oblikuje bojom (duboki gudači, puhači), registrom (iznimno dubokim, iznimno visokim ili sukobom dubokog i visokog registra), načinom izvođenja (tremolo timpana ili tremolo gudača efektno stvaraju napetost) i glasnoćom.

Kompleksnost partiture Snjeguljice i sedam patuljaka tolika je da ovdje ne možemo zaći u sve detalje. Ali činjenica da se Snjeguljica dopada i sada, kada je konačno možemo pogledati na videokaseti i DVD-u, jednako kao i onda kada nam je bila pristupačna samo na filmskom platnu (a kada smo bili nešto mlađi), govori mnogo: Snjeguljica nije samo crtić za zabavu, Snjeguljica je iznimno složeno i s ljubavlju rađeno umjetničko djelo.

Irena Paulus