Dignitet filma kao umjetnosti

Dignitet filma kao umjetnosti

Europski filmovi uspješno izbjegavaju ne samo predvidljivost kraja nego i predvidljivost svake sljedeće sekvence. Kao važna posljedica takva načina promišljanja filmova jest i, osobito u nekim djelima, lako uočljiva visoka vizualna razina filma koja podrazumijeva ne samo izbjegavanje vizualnoga kičeraja nego i kontrolu vizualnog izraza, pažljivu mizanscensku razradu i strogu redateljsku suzdržanost

Svaki put kada se pojave drukčiji filmovi od onih koje gledamo u našim kinima, pojave se i tekstovi koji drukaju za promjenu besramno holivudizirane distributerske politike. Dakako, nikada se ništa ne mijenja, jer je kolonizacija holivudske industrije uz pomoć domaćih slugu i izdajnika veoma uspješna. Jedan od vrhunaca svakako su natpisi u holivudskim kinima s upozorenjem da je zabranjeno unošenje hrane koja nije kupljena u kinu. Baš lijepo. Kinoteku u Kordunskoj volim, jer sam na drvenim stolcima s talijanom i parizerom odgledao fenomenalne filmove, bez kreštavog stenjanja glasa u holivudskim kinima koji me nuka da se zavalim i uživam.

Dakle, tek kad se pojave inteligentni filmovi poput Pornografske veze Frederica Fonteynea, Po ukusu drugih Agnes Jaoui ili Verande za tenora Lise Ohlin, postane jasno, razumljivo i shvatljivo da živite u filmskoj okolini u kojoj glavnu riječ vode ljudi koji su kombinacija modernih yuppieja i prvobitnih poduzetnika nastalih tijekom one prve akumulacije kapitala.

Platonova pećina

Ono što gledamo u koloniziranim kinodvoranama pomalo podsjeća na Platonovu pećinu u kojoj se gledateljima sugerira da je film samo ono što stiže iz izvanredno organizirane holivudske tvornice filma i koja sa svojim Willisima, Harrisonima i Spielberzima gospodari sa devedeset posto svjetskih kinodvorana.

Stoga su revije, poput ove filmova Europske unije, nevjerojatno važne, jer mnogima spašavaju živote, a barem nekolicini zalutalih otvaraju vrata i nekih drugih i drukčijih filmova.

Poput Splitskog festivala, koji srećom postaje sve utjecajniji, a prikazuje i nezavisne američke filmove koji se nalaze u istoj situaciji kao i europski film, i Revija filmova Europske unije nudi gledateljima šansu da shvate da film nije samo proizvod Industrial Light&Magic.

No, najbitnije je da je Revija pokazala kako europska kinematografija, nakon određenog lutanja, ipak za sada pronalazi pravi put za konkuriranje holivudskoj industriji. Naime, ne slijedi njezine predloške, nego na svim razinama, od tematske do scenarističko-redateljske, traži samosvojne i originalne pristupe. Naime, čini se da su, barem mlađi europski filmaši, počeli uistinu shvaćati da je globalizacija, kada je riječ o kulturi, a najviše o filmu, pojam suprotan pluralizmu i da je globalizacija u kulturi zapravo svojevrstan totalitarizam koji provode najbogatiji i najjači.

Ne samo zabava

Dakle, od trinaest filmova prikazanih na ovogodišnjoj reviji tek se tri ili četiri filma mogu ocijeniti kao loši ili neuspjeli projekti. Čak i oni vrlo zamorni i iscrpljujući, kao što je npr. 160-minutna Vandina soba Portugalca Pedra Coste, vrlo su dosljedni i zapravo je stvar gledateljeve pripremljenosti i otvorenosti, dakle, njegove naviklosti na različite tipove filmskog izlaganja, hoće li taj film prihvatiti ili ne. Vandina soba zapravo je vrlo indikativan film. On ulazi u red ostvarenja koja ukazuju na temeljnu razliku u shvaćanju filma između holivudske mašinerije i ostatka svijeta: film nije isključivo zabava. To je težak, mučan i mračan film naturalističko-dokumentarističkog pristupa građi koji ni jednoga trenutka ne skreće s fiksiranja temeljnog problema: potpune bezizglednosti skupine ljudi, uglavnom narkomana i najveće sirotinje stare četvrti u Portu, koja se upravo ruši i nestaje. Situacija nije iskonstruirana: ljudi nisu glumci, a snimanje filma prati istinsko rušenje sirotinjske četvrti.

Takav film neće dakako okupiti rekordan broj gledatelja ni u Hrvatskoj, ni u Portugalu, ni u Sjedinjenim Državama, ali riječ je o odličnu filmu koji zahtijeva pažljivo gledanje, strpljenje i probijanje roz mučan svijet koji gledamo na platnu.

Tematizacija i stanja

Jer, temeljni je problem izostanak jasne i razgovijetne priče, koja se manifestira kroz sukob dviju jasno definiranih strana. Kao i Belgijanac Alex Stockman u svom Predosjećaju i Costa film gradi na tematizaciji, na stanjima, a ne na dinamici narativnoga sukoba protagonista i antagonista. Na toj je razini i Austrijanac Markus Heltschl s filmom Na rubu arene koji se oslanja na europski prosede filmova, bolje reći lutanja, a ne ceste, koje je u nekoliko navrata iskoristio i Wim Wenders. Ni jedan od spomenutih filmova ne bavi se fizičkom akcijom i fizičkim sukobom, nema kriminalističkih priča, serijskih ubojica, pomahnitalih seksualnih manijaka, superheroja, robota, nesuvisla psovanja i bezglava pucanja iz dvaju pištolja istodobno. Ako je suditi po temama, europske filmaše i Europljane zanimaju drugi filmovi i drugi problemi od onih koji zaokupljaju profesionalne holivudske scenariste.

U uvom trenutku naslućujemo da se europska kinematografija okreće vlastitim filmskim korijenima, možda najbolje prezentiranima tijekom tridesetih, pedesetih i šezdesetih godina.

Autorski filmovi

Gotovo uvijek riječ je o intimističkim temama koje zahtijevaju razlomljenu strukturu izlaganja, režiju koja ne slijedi slijepo scenarističko-narativni predložak, dakle riječ je o filmovima koji nastoje biti autorski, koji nastoje stvoriti stanovitu stilističku specifičnost i tijekom projekcijskog vremena akumulirati značenja koja rezultiraju prepoznatljivom, iako ponekad dvojbenom poentom. No, ono što je najbitnije u svemu tome jest činjenica da takvi filmovi uspješno izbjegavaju ne samo predvidljivost kraja nego i predvidljivost svake sljedeće sekvence. Kao važna posljedica takva načina promišljanja filmova jest i, osobito u nekim djelima, lako uočljiva visoka vizualna razina filma koja podrazumijeva ne samo izbjegavanje vizualnoga kičeraja nego i kontrolu vizualnog izraza, pažljivu mizanscensku razradu i strogu redateljsku suzdržanost. To se posebno odnosi na već spomenuti Predosjećaj Alexa Stockmana, crno-bijeli film o lutanju Bruxellesom mladog Jorisa, čovjeka koji gubi smisao i oslonac nakon što ga je napustila djevojka, ali ga pronalazi u samoubojstvu s djevojkom koju slučajno upoznaje. Čini se da su mnogima Bresson, Godard ili Bergman bitni autori, dakle, upravo neki od onih redatelja koji su uspjeli zadržati dignitet europskoga shvaćanja filma.

Unatoč svemu, zaključak je teško stvoriti. Kao i uvijek problem je u premalenu uzorku, nedovoljnu praćenju europske kinematografije, za što su zaslužni ljudi s početka teksta. Dok se stvari ne promijene, a na to ćemo se načekati, ovakvi tekstovi bit će objavljivani prigodno, od revije do revije. Nadamo se da barem taj dobar običaj neće izumrijeti. Ali, nadajmo se i pojavljivanju nekog dobrog kinomjesta u kojem ćemo moći gledati filmove u kojima glavna replika nije you little piece of shit.

Dario Marković

U provincijskom kinu

vrijeme kao da stoji

tamo su još na cijeni

jučerašnji heroji

I nikad neće stići

do onih jadnih sala

Bergman, Antonioni

filmovi novog vala

...

U provincijskom kinu

loše filmove daju

tamo i danas pravda

pobjeđuje na kraju

Arsen Dedić

(Iz pjesme Provincijski kino objavljene na albumu Kino Sloboda)