Dan šakala

U povodu filma Freda Zinnemanna

Među redateljima kojima na trenutke priprijeti zaborav nalazi se i Fred Zinnemann (1907-1997), dvostruki dobitnik nagrade Oscar (Odavde do vječnosti, 1953, Čovjek za sva vremena, 1996). No, kad neki njegovi filmovi stignu na televiziju, a tako je već godinama, odgađa se trenutak u kojemu bi njegovo ime moglo ostati tek u knjigama i glavama povjesničara.

Pokojni Zinnemann pripadao je skupini redatelja koji su na vrhuncu bili uglavnom nakon Drugoga svjetskoga rata (do sedamdesetih) i koje su nazivali holivudskom velikom petoricom (tu su još William Wyler, George Stevens, John Huston i Billy Wilder). Zajedno su prikupili deset Oscara za režiju, u njihovim filmovima nastupale su najsjajnije zvijezde, njihovi su filmovi bilježili velike komercijalne uspjehe. Potkraj šezdesetih, međutim, ugled im je počeo opadati: nisu ih tretirali kao autore. Ipak, neki su se počeli oporavljati, skupljati snage na izmaku daha, a i strasti autorizma gasnule su. Sveukupno, u trenutku današnjice, ipak, apsolutno najbolje prolazi, čak i raste, Billy Wilder, a najgore se piše upravo Fredu Zinnemannu. Nabacimo: jedan je kritičar, opisujući njegove filmove, rekao da umrtvljuju. No, kako rekosmo, on se ipak zna oduprijeti.

Zinnemannova osobitost

Kao i u ostalih iz petorice, generalizirajući, njegove je filmove odlikovao pojačani naglasak na socijalnopsihološkoj razradi opisanih događanja i likova, što je djelovalo kao nategnuta ozbiljnost, kao kočnica vizualnoj ekspresivnosti, dakle, svojstva koja su bila u suprotnosti s mnogim redateljima koji ponikoše u nijemome razdoblju. S obzirom, pak, na redatelje Novoga Hollywooda i njihov tretman građe iz američke prošlosti i suvremenosti, oni (tu je i Zinnemann) su djelovali kao staromodni mlakonje, pa su ih zbog svega toga trpali u istu vreću, skupljalište onih koji su nedostojni da se o njima pišu monografije.

Dosljedno, često se nisu nalazili ni razlozi da se navedene redatelje pedantnije razlikuje. Zato, u povodu prikazivanja filma Dan šakala na HTV pronađimo nešto što Zinnemanna razlikuje, i to ne jedino unutar kruga spomenutih redatelja.

Europljanin (Bečanin), koji je karijeru počeo kao snimatelj u Weimarskoj Republici, koji je emigrirao u SAD, imao je vrlo uočljivih i trajnih nagnuća prema političkoj tematici. I to bilo da se radnja zbiva prije Drugoga svjetskog rata u vremenu nacizma (Julija, 1977), bilo u Frankovoj Španjolskoj (I vidjeh bijelog konja, 1964), bilo u koncentracijskim i zarobljeničkim logorima (Sedmi križ, 1944), Nasilje, 1947), bilo tijekom Drugoga svjetskog rata u okupiranim zemljama (Priča o opatici, 1959), bilo u doba Thomasa Morusa (Čovjek za sva vremena). Razlikovala ga je od ostalih ponekad i njegova matematičnost, odnosno težnja preciznu montažnom rasporedu, razvoju i rastu radnje. Najboljim primjerom za to smatra se vestern Točno u podne (1952), film u kojemu su također mnogi nalazili mnogo politike, a koji je paradigmatski vestern, jedan od modela na osnovi kojega se može najlakše ilustrirati poetika žanra. I kakvim se god nekome činio, taj film, jedan od Zinnemannovih vrhunaca, pri novim gledanjima uvijek nas prilijepi uz ekran. Radnja teče poput sata na zidu šerifova ureda, a psihološki još i brže.

Isto se odnosi na Dan šakala, film u kojemu se opisuje događaj (atentat na Charlesa de Gaullea) zbog kojega je povijest barem na trenutak mogla krenuti i nešto drukčijim smjerom, film koji je jednao besprijekorna rastućega tempa (nominiran je za montažu) i suspensea, također jedan od modela za svoj žanr. Realiziran prema jedom od najuspjelijih političkih trilera uopće, prema Danu Šakala (1971) Fredericka Forsytha, ovaj film bliži se vrhuncu među filmovima urote i terorizma (žanr koji će ubrzo procvjetati), nedvojbeno među onima u kojima se događanje pretežito gleda iz perspektive urotnika, odnosno, protagonista (Šakal), koji je atentator.

Odsutnost osjećajnosti

Tajeći priču filma zbog onih koji film nisu vidjeli, usredotočimo se samo na lik Šakala (glumi ga Edward Fox). Riječ je o čovjeku koji zapravo ima samo jedno svojstvo. On je atentator, profesionalni ubojica koji je svoje zvanje dotjerao do savršenstva, gotovo do eliminacije svih mogućih grešaka, a u tome nisu bitne jedino razne vještine i inteligencija, nego i potpuna odsutnost osjećajnosti, dakle, i beskrupuloznost, okrutnost.

Lišio je Zinnemann, prethodno i Forsyth, svojega junaka onoga što obilježuje tipične srodne likove u tom žanru, a to su drhtaji simpatičnih zračenja ljudskosti. I dok Gary Cooper, šerif u Točno u podne, zapravo bez kolebanja staje u službu pravde, ali se pritom očevidno i plaši susreta s ništarijama, ovaj momak također je nepokolebljiv. No, kako je oblikovan prema Zinnemannovu režijskom satu i budući da je negativac, amputirana mu je dimenzija ljudskosti — strahovanje. Lišen je i ideologije: radi svoj posao, kao i drugi u ovom vrlom (novom?) svijetu. I uz mala strukturalistička i poststrukturalistička prestrojavanja možda bi netko Coopera približio Foxu, a i zapazio da Zinnemann zapravo polazi od istoga tipa čovjeka. Odnosno, moguće je postaviti pitanje kakav bi bio Zinnemannov šerif da je bio lišen straha, a da je jednaki majstor svojega zanata, atentator, ispunjen vrlinom bojažljivosti... Kakav bi bio Zinnemannov šerif da je dezideologiziran (tek radi posao za koji je plaćen), a kakav bi bio njegov atentator da ga još vodi i neka ideja?

Eto, dva Zinnemannova filma stvorila su nam predodžbe o još druga dva. Malo koji redatelj može tako nešto postići. Pogotovo ne rasprčkavatelj Forsythova romana Michael Caton-Jones, junake čijega bi remakea (1997) Edward Fox sredio bez većih problema.