Crna kutija iz koje se ništa ne čuje

Crna kutija iz koje se ništa ne čuje

Tomislav Zajec, Ulaz u Crnu kutiju, Biblioteka Itd, Znanje, Zagreb, 2001.

Čini se da sintagma medijska manipulacija, gotovo mitski uvriježena u masama, više nije posve ispravna. Barem ne ono što pod njom podrazumijevamo, jer očigledno je da mediji ne mogu posve upravljati reakcijama širih masa. Učinak medija ponekad pokazuje suprotne efekte; stvar ima i svoje naličje. Mediji odjednom pokazuju svoj negativni rad, svoj slijepi hod, postaju kontraproduktivni.

Kamera i mikrofon za popudbinu

Pozovimo u pomoć Baudrillarda, koji kaže: »Medij nije komunikacija, nego je uprizorenje komunikacije«; ili McLuhana, koji razotkriva veliku istinu: »Medij prikazuje samog sebe.« Shvatit ćemo da je medij fenomen samo za sebe i da ne nosi nikakvu mitsku društvenu povezanost. Obični ljudi to sve više shvaćaju. Kao što su podsvjesno shvatili Freuda i psihoanalizu, pa je stvar postala praktički neprimjenjiva na širi krug pacijenata, jer su se ljudi počeli sami psihoanalizirati. Medij nam sve više pokazuje svoje negativne strane, ponajprije: uništenje komunikacije i uništenje smisla. A baš je to tema novoga romana Tomislava Zajeca Ulaz u Crnu kutiju. Čitav roman usredotočen je na negativni rad medija, na imperativ reklama i medijskog monitoringa koji živote nekolicine mladih ljudi zateže do pucanja. Kraj svake komunikacije zbio se gdje ga nitko nije očekivao: upravo u medijima.

Likovi su ovog romana kao likovi s televizijskih reklama: oni jednostavno nemaju dubine. Oni su samo i jedino slike. Dolaze niotkud i nikamo ne idu — gotovo su bez prošlosti i budućnosti. Žive u materijalnom svijetu prividnog obilja i do najpreciznijih su detalja izrežirani njihovi postupci, njihov izgled i njihova okolina. Njihova sjećanja sve više sliče reklamama, njihove refleksije fraze su kakve nailazimo na jumbo plakatima. Kad tome dodate ugovor o snimanju hrvatskog Big Brothera, takozvane Crne kutije, onda je medijski monitoring, nadzor nad njihovim životima, totalan, bolan i neizdrživ. Njihovi životi postaju velika beskrajna reklama, postaju nestvarni, postaju totalni simulakrumi. Došli smo i do tehničkog problema samog snimanja: Zajecove likove bez prestanka prati pomoćno osoblje noseći mikrofone i kamere.

Roman kao katalog

Ulaz u Crnu kutiju programski je roman, konceptualan — on zadire u područje našeg života, postavlja određeni problem simulacije komunikacije unutar medija. On na neki način zaobilazi rat i pristupanje kompleksu problema koji su obilježili našu zbilju, ali i našu književnost devedesetih. Mora se priznati da je vrlo teško ući u to užareno polje, jer su gravitacijske sile dviju velikih priča i njihovih argumentacija i motivacija, koje se naknadno ispredaju, toliko jake da preoznačavaju svaki napor ka neutralnosti ili eventualnoj objektivnosti, eventualnoj specifičnoj slici — što i jest cilj književnosti. Stoga su obje jednako radikalne i obje imaju neke slične osobine. Upravo zbog radikalnosti toga manihejskog pristupa, gdje sve frca od iskri, Zajec ostaje neutralan, a to je prilično važno i teško danas.

Po svojoj strukturi i učincima poetika ovog romana na poseban način umara čitatelja, kao i u slučaju velikih romana moderne. Ulaz u Crnu kutiju teško se čita, traži napor od čitatelja, upravo zbog ujednačenosti mentalnih razina. Nešto slično nailazimo u djelima Robbe-Griletta ili Joycea. Površina Zajecova teksta, namjerno ili ne, opterećena je beskrajnim nabrajanjima, opisima reklama, filmova, spotova, internetskih stranica — i sve to pretvoreno u beskrajan i ujednačen niz, koji sugerira približavanje i uništavanje svih vrijednosti, dokidanje realnih odnosa — oni jedva probijaju kroz more ostalih šumova — a to je zapravo kraj istinske komunikacije. Možda bi roman bio bolji da je ta razina ponešto reducirana, bilo bi lakše pratiti radnju. Ipak, s medijske strane gledano, roman postiže cilj i otvara nove mogućnosti u hrvatskoj prozi.

Još treba reći da je vrijednost Zajecova rada upravo u njegovanju forme romana, a to je prilično rijedak slučaj u domaćoj prozi. Roman, kralj književnosti, u nas je prilično podcijenjen, uglavnom zato jer ga je vrlo teško napisati. Da bi se napisao dobar roman, potrebno je svladati njegovu elementarnu arhitekturu, ali i ovladati blokom stvarnosti, specifičnom vrstom poetike i stila. A Zajec je u tome prilično dobar.

Rade Jarak