Civilno društvo – hereza ili utopija?

Civilno društvo – hereza ili utopija?

Ernest Gellner, Uvjeti slobode, prev. Mirjana Paić Jurinić, Politička kultura, Zagreb, 2001.

Danas se beziznimno smatra kako je stanovnik građanskog društva prilično sretna vrsta čovjeka. Isto se tako smatra da već sâmo postojanje civilnoga društva državu čini slobodnom, a njezine građane sretnima i zadovoljnima. To je pojam koji je uvelike zastupljen u tranzicijskim i post-tranzicijskim zemljama, a označava neku vrstu sjajna amblema, znaka koji bi trebao označiti da se nalazimo na putu prema zdravu društvu, odnosno da je sreća pojedinca i društva konačno došla na dnevni red povijesti. Ernest Gellner se u ovoj knjizi — poperovski podnaslovljenoj civilno društvo i njegovi suparnici — bavi uglavnom političko-ekonomsko-ideološkim problemima u postkomunističkim zemljama i njihovu odnosu spram pokušaja stvaranja i/ili održavanja civilnoga društva. Autorova je namjera pokazati ključne razlike između civilnoga društva i marksizma, odnosno shvaćanja dvaju potpuno oprečnih i nepomirljivih sustava, te ukazati na probleme koji nastaju pri njihovu funkcioniranju unutar određene države. Dok se građansko društvo (zapadnog tipa) temelji na razdvajanju države od ekonomskog i društvenog života, socijalizam/marksizam počivaju na suprotnom principu državno-administrativnog upravljanja industrijskim društvom. S jedne strane imamo teorijski savršen i prakseološki manjkav, pa i opasan model čije je vrijeme prošlo, a s druge je strane sustav koji počiva na političkom pluralizmu i ekonomskoj decentralizaciji. Prvi je model dugo bio jedina alternativa liberalizmu; istodobno se činio vječan i savršen, a u soteriologijskom smislu bio je prva sekularna religija na svijetu. Nasuprot tome, civilno društvo počiva na vrlo permisivnoj modularnosti modernoga čovjeka, a osim toga ne traži revolucionarne žrtve poput marksizma: u civilnom društvu sloboda postoji i za one koji se nisu za nju izborili.

Zašto uopće civilno društvo?

Gellner se ovdje ne postavlja u ulogu povjesničara ideja hegelijanske provenijencije: on civilno društvo ne razmatra kao povijesno-filozofijski proizvod određene epohe (u ovom slučaju 19. stoljeća), nego ga zanimaju pretpostavke na kojima ono danas počiva, zanimaju ga razlozi zbog čega je civilno društvo danas postalo fetiš zapadnoeuropskih zemalja, te zbog čega je jedan teorijski toliko jak koncept poput marksizma prakseološki potpuno poražen i zaboravljen. Društveno-politički kontekst uokviren je u knjizi analizom određenih društava i zajednica (poglavlja posvećena islamu i istočnoj zoni, antička društva, zemlje u tranziciji), te analizom autora poput Adama Fergusona, Marxa, Popper/Platona. Gellnerova teza prema kojoj je ponovno oživljavanje pojma i ideala civilnoga društva zapravo posljedica sloma marksističkog sustava i mrtvila koje mu je prethodilo, održiva je samo kao varijacija na temu Fukuyamine (a u srži hinjeno hegelijanske) teze o liberalnoj demokraciji: takvo nas stajalište opasno približava novoj soteriologiji, no Gellner je iskusan autor i ne dopušta ekstatičnu apologiju tog pojma. Ključno je pitanje, smatra Gellner — zašto bismo trebali htjeti civilno društvo? Je li naša vezanost uz njega doista historicistički usmjerena? Racionalni poredak (argumentativno utemeljiv) versus iracionalna proizvoljnost? Autor ne zagovara ni jedno ni drugo, no može mu se zamjeriti stanovit nedostatak interesa za dublje analiziranje uzroka koji su doveli do propasti socijalističkih sustava ili pak manjak volje da se demokraciju promisli u operativnijim (metodološki gledano: historijsko-filozofskim) pojmovima, kao što to čini primjerice Claude Lefort (Prijepor o komunizmu, Demokratska invencija).

Osim toga, ovoj knjizi — iako je pisana jednostavno i čitko — nedostaje koristan terminološki uvod i povijesni pregled. S obzirom da je riječ o pojmu koji se u nas posljednjih godina rabi u svakakve svrhe, a najčešće pogrešno i neprimjereno, čini se da bi knjiga bila kudikamo zanimljivija da se Gellner a) poduhvatio analize pojedinih postkomunističkih zemalja s obzirom na postojanje civilnog društva u njima (pogotovo s obzirom na problem nacionalizma!), b) pokušao produbiti tezu o odnosu marksizma i građanskoag društva s pozicije hegelijanske eshatologije, c) iznudio produktivniji dijalog s Popperovom knjigom na koju se eksplicitno poziva (koji su to sustavi zapravo autoritarni?). Ipak, riječ je o zanimljivoj studiji koja nudi problemski uvod u ono što je na zapadu samorazumljiva sintagma (civil society), a u nas još hereza ili pak dugo iščekivana ulaznica za još jednu lažnu utopiju.

Tonči Valentić