Čistoća i jednostavnost

Tko je kome smjestio, red. Frank Oz

Kriminalistička triler-drama — stoji u novinama uz naslov filma Tko je kome smjestio, kao oznaka koja potencijalnom gledatelju nastoji objasniti što će gledati. Pa on tako očekuje kriminalistički film složenih ljudskih odnosa, u kojem svi likovi imaju figu u džepu i u kojem je do kraja neizvjesno tko će kome smjestiti. Zabuni je pridonio i hrvatski distributer epskim prijevodom naslova The Score, otkrivši tako jedino iznenađenje u filmu koje se pokaže nedovoljno važnim da bi ga se promaknulo u naslov.

A The Score prije svega odlikuju čistoća i jednostavnost; film je, naime, posve usredotočen na planiranje i izvedbu pljačke kraljevskoga žezla što se čuva u sefu montrealske carinarnice. Ta prilično jednostavna i dosad najveća pljačka trebala bi biti i posljednja u 25 godina dugoj karijeri profesionalnog pljačkaša Nicka Wellsa (Robert De Niro) i Maxa (Marlon Brando), Nickova agenta, koji mu pronalazi poslove. No, da sve ne bude tako lako, riječ je o poslu koji podrazumijeva okolnosti suprotne Nickovim načelima; prvi put pljačku će izvesti u gradu u kojem živi i prvi put imat će suradnika, Jacka Tellera (Edward Norton), koji je u filmu Nickov antipod — dvostruko je mlađi, nestrpljiv i mnogo skloniji riziku.

Redatelj Frank Oz u ovom je filmu sličan Nicku, profesionalcu s jednom vještinom (obijanje sefova), koji se ne upušta u nemoguće misije i kojega krasi visok stupanj samokontrole. Oz se bavi isključivo planiranjem i izvedbom pljačke, ne dopuštajući da ga odvuče neki motiv sa strane, da jedan od trojice iznimnih glumaca pojede film, niti da ga akcijske scene toliko zanesu da se prestane brinuti za gledateljevu orijentaciju. No, za film kojeg ne zanima ništa osim same pljačke, 124 minute previše je. Osobito je otegnut prvi dio, koji se nepotrebno dugo zadržava na prikazu Nickova civilnog života i odnosa s Diane (posve neiskorištena i suvišna Angela Bassett). Iako su likovi dobro postavljeni i tako nude mogućnosti za zanimljive odnose, oni nikad ne postaju više od naznake; između Nicka i Maxa vlada povjerenje, a između Nicka i Jacka nepovjerenje, i u tim se odnosima ništa ne razvija.

Kad na kraju konačno dođe do iznenađenja iz hrvatskog naslova — da netko tu nekome smješta — ono jednostavno nije dovoljno veliko, motivirano i kobno da bi opravdalo svoje postojanje. Tako ispada da smo gledali film o uzbudljivoj pljački na sredini nečije karijere, nakon koje se ništa osobito nije dogodilo. Kao da je, umjesto kraljevskoga žezla, Nick u sefu našao zlatni upaljač. Kad se sve zbroji i oduzme, možda uopće ne bi bilo loše da je u filmu bilo malo više onog iz novina — zrnce drame i zrnce trilera.

Jelena Paljan