Čisto uživanje

Čisto uživanje

Ian McEwan, Atonement, Jonathan Cape, London, 2001.

Deveti roman Iana McEwana, i ujedno prvi nakon Amsterdama, za koji je 1998. nagrađen Bookerom, Atonement, također jedan od favorita za ovogodišnju nagradu, počinje slikom i stilom koji za McEwana nisu uobičajeni.

Najtopliji je dan ljeta 1935. godine i obitelj Tallis, u engleskoj seoskoj idili na imanju u Surreyju, očekuje posjet najstarijega sina Leona, koji se vraća iz Londona, s prijateljem, čokoladnim magnatom, koji je izmislio štanglicu za vojnike, Army Amo u nadi da će rat zaista početi. Briony, trinaestogodišnja kći obitelji Tallis, za dobrodošlicu bratu u dnevnom boravku želi postaviti svoju najnoviju dramu The Trials of Arabella, ali uskoro odustaje, kad shvaća da njezini bratići Jackson i Pierrot, kao ni glamurozna petnaestogodišnja sestrična Lola, Lolitina književna nasljednica, nisu sposobni za dramske izvedbe, a osim toga u stvarnom svijetu događaju se stvari koje su mnogo zanimljivije od vlastite mašte. Robbie Turner, sin čistačice Tallisovih, čije je obrazovanje na Cambridgeu financirao otac Tallis, trenutačno u Londonu, gdje u ministarstvu vanjskih poslova radi na tajnim planovim obrane u slučaju rata, u napetom je odnosu koji varira između mržnje i privlačnosti, s najstarijom kćerkom Tallisovih, Cecilijom.

Netipična Ewanova statičnost

Tog, kako bi sama Briony napisala, fatalnog dana, bit će razrušena varljiva slika stereotipne engleske mirnoće. Robbie će zbog predvidljivo frojdovske pogreške Ceciliji, u koju je zaljubljen, poslati vulgarno, umjesto čisto napisano pismo. Umjesto ljutnje, pismo će u Cecilije izazvati oslobađanje, koje kulminira scenom seksa u biblioteci, vrhunskog erotskog naboja. Leonov prijatelj s pedofilskim sklonostima silovat će Lolu, a Briony će okruniti tragediju svojim zločinom — poslagavši kamenčiće u svojoj maštarskoj glavi dat će iskaz i uvjeriti sebe samu i sve oko sebe u Robbiejevu krivnju za silovanje.

Cijeli prvi dio knjige odiše za McEwana netipičnom statičnošću. Likovi odlaze i dolaze, a umjesto radnje proza je ispunjena uglavnom književnim utjecajima. To besciljno polifono plutanje asocijacija u knjizi doživljava i vlastitu kritiku, u obliku odbijenice Cyrila Connollyja, urednika časopisa »Horizon«, koji mladu Briony, poslije autoricu romana Atonement — upozorava na opanosti proze kojoj nedostaje radnja.

Privatna drama gubitka nevinosti

Stil se iznenada mijenja u drugom dijelu, koji skače u vremenu na svibanj 1940, u kojemu Robbie, prijevremeno pušten iz zatvora i poslan u rat, pokušava dostići Dunkirk i povući se s engleskim trupama. Umjesto slavodobitne akcije britanske vojske, Dunkirk je deveti krug pakla — iz Robbiejevih usta: »Mrtva civilizacija. Prvo je uništen njegov život, a onda i život svih drugih.« Ranjeni Robbie, kojega tjera tek tvrdoglava namjera da preživi i vrati se Ceciliji, koja ga čeka, vuče se prema spasu u nizu detalja u koje je s velikom lakoćom pretočena sigurno golema količina istraženog materijala za realizaciju povijesne autentičnosti toga dijela knjige.

Briony iskupljenje za zločin traži u trećem dijelu knjige, u kojemu u isto vrijeme u Londonu, kao i Cecilia, koja se odrekla obitelji, radi kao medicinska sestra. Dok se Robbieju pruža druga šansa za rehabilitaciju vlastita imena, Brionyino čišćenje od grijeha realizira se suočavanjem s fizičkim detaljima ranjavanja i smrti poplave ranjenika iz Dunkirka. Na neki transcedentalan način, Robbiejevo preživljavanje ovisi o Brionyinoj izdržljivosti i ljubavi prema bližnjemu pred slikama užasa.

U posljednjem dijelu romana gotovo je pedeset godina kasnije. Briony je poznata autorica, koja otkriva da pati od početka demencije, najgore kazne u romanu koji se koncentrira na moć sjećanja. Na skupu preživjelih, kao i mladih generacija obitelji Tallis, Briony će dočekati rođendansko iznenađenje, a iznenadni obrat u radnji čitateljima će prirediti i McEwan.

Privatna drama gubitka nevinosti, izdaje i iskupljenja odigrava se dakle pred širim povijesnim kontekstom istih tih tema. Dok je osobna priča ispričana, i to iz svih pripovjedačkih perspektiva, do kraja uvjerljivo, ovaj sjajan roman, koji na svakoj stranici odiše sviješću književnih prethodnika, od Jane Austen do Virginije Woolf, više je od osobne priče. On istodobno nudi i posvetu britanskoj književnoj tradiciji, ali i istraživanje i kreativno širenje iste te tradicije.

Atonement je monumentalan roman, koji nudi i tjera na emocionalnu i intelektualnu dubinu, ali ostavlja i prostora za eksperiment. Dok s jedne strane to čini stilskim metodama, roman i sadržajno ukazuje na mogućnosti, ali i opasnosti pisanja. Na dvije fronte dakle nudi zaključak: nikada ne postoji takozvana čitava priča, a, kako je u jednom intervjuu izjavio sam McEwan, »unutarnji život ne vodi površna racionalnost, nego spektar natuknica, neutemeljenih činjenica uzetih zdravo za gotovo«.

Iva Krtalić-Muiesan