Bravo, Marija!

Bravo, Marija!

Nastojanja — biti konformist i pobjeći od vlastite različitosti — umjetnica je prevela u plesni jezik kao nastojanje pojedinca — solo izvođača — da što je moguće više nalikuje bližnjemu — suplesaču u grupi

U ponedjeljak, 19. studenog 2001, u teatru Exit, ljubitelji plesa željni dobra i inovativnog suvremenog pokreta mogli su vidjeti dorađenu, zreliju verziju predstave T-i-Me... sindrom 4A mlade autorice Marije Ščekić, premijerno izvedene na posljednjem Tjednu suvremenog plesa.

Nakon petnaestogodišnje klasične izobrazbe u Đ akovu Marija Ščekić nastavlja školovanje na sveučilištu Concordija u Montrealu, gdje pohađa studij za koreografiju i suvremeni ples. Slijede nastupi u Cutting Edge Productions i Vitrol Ensembleu te samostalan koreografski rad u dramskom teatru Ensemble Sauvage Public.

Nakon povratka u Hrvatsku 2000. Marija Ščekić pokreće Histeria Nova, te kao koreografkinja, producentica i plesna pedagoginja ostvaruje projekte Stepping into Between In, Free Fall, Migration 1, Baccara i O-Ratio Corporis.

Sva širina obrazovanja i ostvarenih projekata ove iznimne mlade umjetnice vidljiva je i u njezinu posljednjem djelu — T-i-Me... sindrom 4A.

Marija Ščekić za temu predstave izabrala je sindrom shizofrenije — simptom tjeskobnog stanja osamljena čovjeka Ambivalencijom, Asocijacijom, Afektivitetom i Autizmom.

Nastojanja — biti konformist i pobjeći od vlastite različitosti — umjetnica je prevela u plesni jezik kao nastojanje pojedinca — solo izvođača — da što je moguće više nalikuje bližnjemu — suplesaču u grupi. Kao konformične pokrete Marija bira, kreira prekrasne, fluidne figure grupe na podu, gdje svaki pojedinac na trenutak ispada iz homogene formacije. Tikovi glavom, slučajne geste rukom, mutan pogled osebujnosti su tih neobičnih svjetova, a snažni pokreti rukama i stalno ponavljanje istih motiva sredstva su kojima autorica podcrtava konflikte unutarnjeg univerzuma i izvanjskog, normalnog svijeta. Njezino je traganje stalna izmjena statičnih i brzih sekvenci sola i grupe, kostimografija to dodatno podcrtava (dijelovi kostima svijetle u mraku), a elektronska glazba Marija Šuline, histerična i agresivna, razbija slojevitu dramsku strukturu na nekoliko odvojenih slika.

Ansambl od pet plesačica — Irene Belić, Magde Božiković, Ane Jurić, Sanje Kocon i same autorice — prelazi iz grupnih formacija u sola i duete čuvajući sve vrijeme zadane kvalitete pokreta — meke geste, brze padove i dizanja, snažne korake, sve do trenutka nastupa same Marije Ščekić, čijim solom kulminira sva napetost u predstavi — pokret Marije Ščekić veoma je mek i suzdržan, istodobno izmičući kontroli i pritom nevjerojatno izražajan. Marija, kako ti lijepo plešeš!!!! Ako uspijete, kao ja, zanemariti skromnost spomenutoga teatra, nestašicu novca, teške uvjete u plesnoj umjetnosti i naposljetku, nedovoljno jak ansambl da ponese svu snagu i težinu vizionarskih ideja plesnih projekata Marije Ščekić, tada ova iznimna umjetnica dobiva svoje pravo mjesto — na tronu suvremenoga plesa u Hrvatskoj i vjerojatno mnogo, mnogo šire. Bravo, Marija!

Olivera Međugorac