Beskonačne mogućnosti ljepote

Beskonačne mogućnosti ljepote

Glazba katkada može život učiniti podnošljivijim, barem na nekoliko minuta

Jedan od najvećih violinista 20. stoljeća, Isaac Stern, u Hrvatskoj je službeno gostovao dva puta; 1955. u zagrebačkoj dvorani Istra i 1969. na Dubrovačkim ljetnim igrama, oba puta uz pijanista Alexandera Zakina. Njegov treći nastup zbio se nekoliko dana nakon dubrovačkoga koncerta u Atriju Kneževa dvora (na kojem je 24. kolovoza 1969. izvodio djela Tartinija, Brahmsa, Bacha, Mozarta i Ravela), a održan je u istom prostoru kao interni koncert za Josipa Broza Tita. Za klavirom ga je tada pratio Jurica Murai, koji je uskočio jer je Zakin morao otputovati. Zakin je pijanist s kojim je Stern 1943. debitirao u Carnegie Hallu, a ta je dvorana izgrađena glazbom, na čijem podiju nastupiti znači ući u stoljetni posvećeni krug najvećih, spašena od rušenja 1960. zahvaljujući Sternovu agiranju (na njezinu je mjestu trebao biti izgrađen još jedan neboder). Stern je od tada pa do smrti bio predsjednik Korporacije Carnegie Hall, a ta je dvorana i jedan od najjasnijih simbola, gotovo sinonima, njegova umjetničkog, glazbeničkog, humanističkog i civilizacijskog habitusa. »Za mene Carnegie Hall nije ništa drugo do afirmacija ljudskog duha. I zbog toga ju smatram nužnom. Jer, Carnegie Hall nije samo zgrada, to je skup ideja, imaginativnih eksperimenata, nekolicine promašaja i nevjerojatnih uspjeha — no, to je u prvome redu mjesto za ljude, ljudska bića. Carnegie Hall ultimativni je simbol najviših ljudskih dostignuća.«

Prvi uspjesi

Isaac Stern rođen je u Kremenecu (Ukrajina) 1920. Obitelj mu je zbog Oktobarske revolucije emigrirala u SAD 1921, i Stern je u San Franciscu počeo učiti glazbu. Prvo glasovir, sa sedam godina, i potom violinu. S trinaest je godina održao prvi recital, a 1936. prvi je put nastupio uz orkestar, Simfonijski orkestar San Francisca pod ravnanjem Pierrea Monteuxa izvodeći Sibeliusov violinski koncert. U njujorškom Town Hallu nastupio je 1937, a 1943. u Carnegie Hallu. S pijanistom Eugenom Istominom i violončelistom Leonardom Roseom 1961. osniva trio s kojim će praizvesti i mnoge suvremene opuse, a njemu su mnoga djela i posvećena. Bio je vrlo angažiran u afirmaciji Izraela, posebice nakon 1956, osnovao je Muzički centar u Jeruzalemu 1973. i Američko-izraelsko društvo za pomoć mladim umjetnicima (tu su počele karijere glazbenika kao što su Yitzhak Perlman ili Pinchas Zukerman). Za vrijeme Golfskog rata 1991. u Izraelu je s Izraelskom filharmonijom i Zubinom Mehtom trebao izvoditi Mozarta, počeo je napad projektilima, orkestar se povukao, a Stern je publici (s plinskim maskama na licima) svirao Bachovu partituru u d-molu »kako bih se osjećao korisnim i kako bi glazba prkosila sili destrukcije... Izrael danas proživljava tragediju. Što će postati od mladih Arapa koji su odrasli u mržnji i želji da umru kao mučenici, te od mladih Izraelaca koji odbijaju prihvatiti da i drugi imaju pravo živjeti i misliti kako žele?«

Za vrijeme Drugog svjetskog rata svirao je američkim vojnicima na fronti, no nikada nije nastupio u Njemačkoj. »Solidarnost treba pokazati onda kada je teško. Glazba katkada može život učiniti podnošljivijim, pa barem na nekoliko minuta. Umjetnici su ljudska bića kao i svi drugi, no mi imamo glazbu kojom se možemo izraziti i govoriti odjednom s pet tisuća ljudi. Svirati violinu znači upustiti se u afektivni dijalog s publikom, nešto poput vođenja ljubavi. Sviram svakom pojedinom čovjeku u publici. Sjećanja na strašno razdoblje nacizma uvijek su me sprječavala da sviram u Njemačkoj — ne bih mogao voditi ljubav s publikom sastavljenom od Nijemaca. To je moje osobno breme i ne želim ga nikomu prenijeti. Nedavno (1999) sam podučavao nekoliko glazbenika u Njemačkoj, no sa sobom nisam ponio violinu.«

Stern je glazbeno obrazovanje na svim razinama smatrao od najveće važnosti, držao je da sva svoja iskustva mora prenijeti (poznanstva i suradnje s najvećim umjetnicima 20. stoljeća) novim generacijama. Svirao je i podučavao u Rusiji, Kini, Europi, Americi, mnogo je snimao (jedan od posljednjih zapisa su sve Mozartove violinske sonate s Emanuelom Axom, a s njim i čelistom Yo-Yo Ma 1987. osnovao je novi trio). Dokumentarni film o njegovu boravku u Kini 1979. dobio je Oscara.

Prvih 79 godina

O Sternovu glazbenu umijeću i razmišljanju svjedoči mnogo dokumentarnih televizijskih programa (na HRT-u je bio prikazan razgovor s Jonathanom Millerom te snimka svečanosti u povodu sto godina Carnegie Halla, 1991). Jedan je od utemeljitelja National Endowment for Arts, dobitnik gotovo svih najviših svjetskih odlikovanja i nagrada. S Chaimom Potokom napisao je autobiografsku knjigu Mojih prvih 79 godina. Violinist je postao odjednom: »Imao sam deset godina kada sam shvatio da mogu proizvesti ton koji želim, i da o meni ovisi da li će biti lijep ili ružan.« Najradije se smatrao fiddlerom, a interpretaciju nikada nije smatrao konačnom: »Jedino što postoji beskonačne su mogućnosti ljepote. Ne želim napraviti najbolju glazbu, nego onu najjednostavniju, najjasniju. To je najteže. Naučio sam izvoditi duge linije frazirajući ih tako da ih nikada ne prekinem, i da nikada ne izgube smjer. Od prve do posljednje note jednoga stavka postoji kontinuitet koji slušatelj mora razumjeti, a da ne razmišlja o tome... Glazba dolazi iz izvora kojem nema pristupa i koji se ne može definirati... Ako govorim glasno i odjednom stanem, odmah ću privući pozornost. Na isti način mogu govoriti i s violinom i na taj način utjecati i na publiku, tišina se rijetko čuje, a ja sam je imao sreću mnogo puta čuti.«

Fragmenti razgovora s Isaacom Sternom preuzeti su iz lista »L'Express« (24. rujna 2001), koji je Dominique Simonnet s umjetnikom vodila u prosincu 2000, a to je najvjerojatnije i Sternov posljednji intervju.

Dodi Komanov