Arhitektonski elektroničar

Toyo Ito (1941) od početka sedamdesetih, kada je zasnovao samostalnu praksu, poznat je po radikalnim idejama kojima traga za arhitektonskim odgovorima na izazove elektronskog društva

Fuzija fizičkog i virtualnog

Abaco, talijanska asocijacija za kulturu i arhitekturu sa sjedištem u Vicenzi, pokrenula je 1985. arhitektonski serijal kojim godišnje predstavlja po jednu od svjetski relevantnih arhitektonskih osobnosti, pozvanu da oblikuje izložbu vlastitih ostvarenja u znamenitoj Palladijevoj bazilici. Nakon niza arhitektonskih majstora poput Marija Botte (1985), Renza Piana (1986), Tadaa Anda (1994), ili Alvara Size (1999/2000), ciklus je jesenas nastavljen izložbom Arhitekt Toyo Ito, kojom se do 2. prosinca prezentira opus jednog od najutjecajnijih i najinovativnijih suvremenih japanskih autora.

Stalnu dilemu kako prezentirati arhitekturu kada ne postoji mogućnost njezina neposrednog prostornog iskustva Ito je razriješio sofisticiranom izložbenom instalacijom — metaforom vlastitog arhitektonskog pristupa, koja uspostavlja začudnu višeslojnu relaciju s impresivnom prostornošću renesansnog remek-djela.

Izazovi elektronskoga

Toyo Ito (1941) od početka sedamdesetih, kada je zasnovao samostalnu praksu, poznat je po radikalnim idejama kojima traga za arhitektonskim odgovorima na izazove elektronskog, na sliku usmjerena suvremenog društva. Njegova realizirana obitavališta (Bijelo U, 1976. i Srebrna koliba, 1984) kao i izazovne vizije mobilnih gradskih zajednica (Pao-projekti Stanovanje za tokijsku ženu-nomada 1985) promoviraju nove životne stilove u napučenim aglomeracijama, a Toranj vjetrova (1986) i Jaje vjetrova (1991) interaktivni su označitelji nevidljivog elektronskog svijeta paralelna fizičkoj zbiljii. Kulminacija Itovih istraživanja najvažnije je njegovo recentno ostvarenje mediateke Sendai (2001), čije tipološke i strukturalne inovacije mijenjaju definiciju prostornosti, servisnih sustava, konstrukcije i cirkulacije. Građevina nalik golemu akvariju strukturirana je od tri tipa elemenata: ploča — horizontalnih stropnih lamela, cijevi — vertikalnog sustava penetrirajućeg čeličnog snoplja, te kože — vanjskog staklenog omotača, što u konačnici rezultira otvorenim, slobodnofluktuirajućim prostorom i prozračnom filigranskom konstrukcijom kao postvarenjem Itovih težnji za dematerijalizacijom arhitekture. Uporabom visokotehnoloških transparentnih elemenata građevina je, koju sam autor definira vrhuncem vlastitih nastojanja fuzije fizičkog i virtualnog svijeta, transformirana u medij komunikacije, što je osnova i recentnog postava u Basilica Palladiana.

Suptilno iskoristivši visinu i voluminoznost izložbene dvorane, arhitekt svoje radove inscenira u obliku virtualnog okoliša, simulirana instalacijom dvadeset cilindričnih stupova iz laganog translucentnog tkanja, što svjetlucaju u polutami bazilike. Bijele izdužene forme blago namreškane površine, visoke jedanaest metara, osvijetljene su odozgo posebno dizajniranim usmjerenim svjetlom, stalno promjenjiva intenziteta i boje, te snopom videoprojekcija što se hvataju na transparentnim stolovima pri dnu stupova, ujedno podlogama za izlaganje maketa. Svjetleći stupovi okružuju ovalnu medijsku sobu, smještenu u uglu bazilike, u kojoj je četverokanalna projekcija arhitektonskih slika nadopunjena elektronskom glazbom Ryojija Ikede.

Vrtlog informacija

Tema fascinantnog multimedijskog setinga nije arhitektura kao fizička stvarnost izgrađenog, jer je arhitektura u elektroničkoj eri figuracija vrtloga informacija. Stoga se medijacija realnog odvija kroz virtualne, vizualne informacije, koje, superponirane u ovalnoj projekcijskoj sobi, proizvode optičke interferencije, pokrenute vibrirajuće grafike u kojima međusobno preklopljeni i animirani crteži gube prvobitno značenje i bivaju transfigurirani, a sličan efekt postignut je i stupovima omotanim koprenom informacija. Kroz polutransparentne stijenke i još jasnije kroz rupe ostavljene u tkanju posjetitelji voajeri promatraju virtualne objekte izložbe — projicirane crteže, fotografije, video i modele, pravu buku vizualnih informacija što se preklapaju i komešaju unutar nekonvencionalne, fluidne prostornosti gotovo isčezavajućih stupova. Te titrajuće slike, često neoštre i deformirane, posjeduju malo od klasične arhitektonske prezentacije, čija je deskriptivnost zamijenjena pretapanjem virtualnog i realnog.

Karakter labirinta

Visokotehnološki postav, što na trenutke poprima karakter labirinta, uspostavlja neočekivane relacije s jedva zamjetnim obrisima bazilike, čija nijema, ali markantna prostornost postaje aktivnim protagonistom inscenacije što se transformira u magičan fluktuirajući meditativni prostor interakcije tehnologije i povijesti. Arhitektura elektronske ere, trajna opsesija japanskog majstora, jedna je od najzanimljivijih suvremenih tema s kojom smo suočeni, a njezina fascinantna prezentacija Itovom izložbenom instalacijom dokazuje njegovu izvanrednu sposobnost i inteligenciju u procesu kreiranja i prezentacije vlastitog vokabulara, zasnovana na inovativnoj uporabi suvremenih metoda i tehnika medijacije.