Adrenalinski eskapizam

Operacija Sabljarka, red. Dominic Sena

Adrenalinska zabava Dominica Sene, maestra visoko-testosteronskih akcijaca krajnje ulaštene vanjštine ispod koje, iako se krije ne samo klišeiziran nego i sadržaj kojeg Sena očito odrađuje i kojim popunjava prostor između dva spektakulano demonstrirana, vizualno ultra-moderna i ultra-nabijena kadra, ipak ima ono nešto što je razlikuje od prosječnih ostvarenja ovakvoga tipa (ovog žanra). Bez sumnje tome pridonosi i Senina kreativna eruptivna energija i strast za jurećim automobilima. Ista se naime stvar ponavlja i u Operaciji Sabljarka, nakon prošlogodišnjeg zahuktalog delirija nabrijanih Nestali za 60 sekundi, uz jednako pogođen soundtrack izvrsno uklopljen u radnju.

Čista je to eskapistička razonoda garnirana vrhunskom stilizacijom, umješno zaokružena i nabijena tenzijom, s nekoliko uistinu snažnih vizualnih trenutaka (među kojima se ističe fascinantno snimljena lančana reakcija eksplozije u slow-motion kadru koji prelazi u zamrznuti dok kamera kruži), koja se poigrava s Houdinijevim čuvenim čarobnjačkim obmanama, svijetom visokih kvazi-patriotskih špijunaža i pljački, glamurom i hakerskim makinacijama.

Izrazito loš scenarij (koji najniže pada kad pokušava biti sentimentalan — čitaj: u odnosu visoko stiliziranog neumiveno-raskuštranog super-hakera Hugh Jackmana s malom kćerkom), čisto figuriranje Hale Berry, kvazi-intelektualistički pop-filozofski monolog karizmatična zlikovca (deblje verzije Vincenta Vege) Johna Travolte u uvodu (a koji funkcionira kao svojevrstan alibi i opravdanje filmu za njegov visoki senzacionalizam i happy-end — karakteristike općenito svojstvene trash-holivudskom smeću), pod Seninim vodstvom ipak ima šarma i nositelj je pečata današnje lijeno-mazno-mondenog svjetonazora — baš za neobvezno izležavanje u kakvu udobnome kinu.

Katarina Marić