Kongres

U povodu stotinu i pedeset godina povijesti umjetnosti u Hrvatskoj

Stotinu i pedeset godina povijesti umjetnosti kao konzistentne i etablirane struke nije mala stvar ni za velike kulture. Tome treba dodati i činjenicu da je zagrebačka katedra povijesti umjetnosti nakon bečke bila najstarija, to jest druga po redu u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Sa svijetlim uspomenama na Kukuljevića, Kršnjavog, Bulića, Karamana, Fiskovića, Gamulina, Preloga... — a koliko sam preskočila — prvi kongres te struke mogao bi se, u jednoj zemlji bogate spomeničke baštine, zemlji koja bi se i kao cjelina mogla smatrati spomenikom (makar na putu autodestrukcije), procijeniti u najmanju ruku događajem od nacionalnog značenja. Ili državnog, kakvu već tko nijansu bira. Ništa od toga, međutim. Ako je mjerilo važnosti nekoga događaja minutaža na središnjem TV-dnevniku, važnost ovoga bila je nula sekundi. Dakle nula. U dugim minutama tekla je problematika imuniteta posve beznačajnog saborskog zastupnika (ako ostanemo pri dobroćudnoj formulaciji). I u toj proporciji sadržana je sva slika našega suvremenog trenutka. Sama gola točnost.

Moglo bi se postaviti pitanje zašto je to tako. Odgovor bi mogao biti površinski. Loša obaviještenost, loša koordinacija, loša procjena. Odgovor, međutim, zaista ima svoju dubinu i na nju je vrijedno potrošiti nekoliko riječi. Ako pokušamo reći što je povijest umjetnosti uopće, a posebno danas, kazat će se sam. Povjesničari umjetnosti po profesiji su nasljednici. Profesija povjesničara umjetnosti jest nasljeđivanje. U uvjetima destrukcije materije, globalizacije svojstava i obilježja, to jest dokidanja razlika, relativiziranja odnosa prostor-vrijeme, virtualizacije postojanja, nasljeđivanje je središnji problem suvremenog svijeta. To nije samo problem opstanka svega manjinskog (kultura, jezika, ma kakvih opredjeljenja), nego problem održavanja ma kakve baštine, ma kakva odnosa teksta i konteksta, ma kakve logike izvan tautologike. Obveza povijesti umjetnosti prema vlastitoj građi, i povjesničara umjetnosti prema vlastitoj profesiji i profesionalnoj biografiji, stoga imaju težinu veću nego ikada. Uostalom, najbolje na čemu se definirala i s čim se identificirala hrvatska baština jesu ostvarenja s polja nasljeđivanja (kao kreativnog poštovanja). Kreativno poštovanje danas se mora iskazivati kao kreativno poštenje, a monumentalnim predloškom posljednje velike ostavke profesora Milana Preloga, iza koje je uslijedila njegova rezignacijska teorija rezervata (i Gamulinova teorija faksimila), a onda duga faza profesionalnog odustajanja sljedećih generacija, kakvu lijepa naša duguje gubitak adjektiva. Stoga se povijest umjetnosti pokazuje kao primjerna disciplina etičke arbitraže, a pamćenje kao etički imperativ, odnosno kao moral.

Pamćenje je prenošenje kroz vrijeme, a stvar je u tome da iz suvremenosti ponestaje resurs vremena. Ako globalne tehnologije obavijesti smjesta, istočasna stizanja poruka na stotine kilometara udaljenosti, poništavaju tu udaljenost, poništavaju i njezinu vremensku dimenziju. Kamo se povuklo vrijeme ako više ne boravi u prostoru? I čemu je prepušten prostor ako više nije kontejner vremena? I koji mehanizam može još održati na okupu taj koordinatni susta koji je određivao dimenziju ljudskog postojanja?

Kad želim misliti dobro o vlastitoj zemlji i narodu, uvijek se nađem na temi nasljeđivanja. I uvijek kao amblem dostojna ponašanja u srazu civilizacija i kultura, nastalom dolaskom toga moga naroda na ovo tlo, vidim mali tornjić Gospe od Zvonika na Dioklecijanovoj palači. Sve je u njemu sadržano. Svijest o veličini podloge, o nemogućnosti i nepotrebnosti konkuriranja, o mogućnosti vlastitoga iskaza pravim kreativnim uskličnikom: skromnim u dimenzijama, snažnim u kontrapunktalnom usmjerenju. Dolaskom na antičko tlo Hrvati su bili nagrađeni zbog spoznaje odnosa mjerilâ i zbog uloga u memoriju. Baština je univerzalna i velika. Vlastita je mjera specifična i mala. Memorija je ono što to dvoje dovodi u vezu i čini da predromantičke hrvatske crkvice sačuvaju tehnike antičkih svođenja. Memorija presuđuje između svijesti i mjerâ. I ne ide na štetu života. Nego ga prilagođuje i ugrađuje, potičući kreativne prijenose modelâ kroz vrijeme. Memorija ne bi srušila tekst staroga pučkog Splita unutar Dioklecijanove palače. Ne bi brisala međuodnos, koji je naša najjača strana. Ne bi stvarala novi historicizam, prikriveniji, ali dogmatičniji od onog 19. stoljeća, jer više nije riječ o valorizaciji pojedinačnog mjesta općim oblicima — na čemu se temelji historicizam 19. stoljeća — nego o uspostavi idealiziranih maketa. Svakako će zahvati u Split, od poglavlja Grgur Ninski na Peristilu, kapelice na Peristilu, pa do danas, u mnogočemu ostati primjerni za povijest memorije i još jednom potvrditi Split kao fokus naše duhovne i političke sudbine.

Sve što povijest umjetnosti sama sebi govori jedan je metasvijet. On djelomično služi valorizaciji, pa i zaštiti postojećeg; djelomično priprema nove vrijednosti; djelomično pristaje, da se rilkeovski izrazim, na »sklanjanje vidljivog u nevidljivo«. Sa svim fusnotama i na svim ispunjavanjima bijelih mrlja, sa svim radostima interpretacija, povijest umjetnosti danas ne ispunja svoju svrhu. Ona se gotovo pretvara u rukavac virtualne stvarnosti. Premalo prisutna, to jest pristajući biti odsutna u javnom krojenju života, premalo se očitujući o kritičnome, zaboravljajući na vlastitu bivšu smionost, ona se približava opasnom području moralnog deficita. Pamćenje je jedina kopča koja može održati jedinstvo prostora i vremena. Odustajanje od pamćenja jest moralni prijestup. Jer povijest umjetnosti ne postoji više da svijet tumači, nego da ga mijenja: ne postoji više da svijet tumači, nego da ga spašava.

Osim što su nasljednici po profesiji, povjesničari umjetnosti čitači su po profesiji. Čitači svih, a ne samo verbalnih znakova. U tom smislu oni su u razvijenim sredinama dragocjeni savjetnici, visoko društveno valorizirani (sjetimo se primjera Carla Giulija Argana, koji je bio gradonačelnik Rima). Ali tako prodorni čitači opasni su dijagnostičari. Tranzicijsko društvo u kojemu kriterije određuje novo bogatstvo bez stare kulture, korumpirano društvo koje rasprodaje resurse svoga identiteta, uklanja nepoželjne svjedoke. Ako je memorija moral, nama vlada damnatio memoriae.