Zamatanje u papir

Zamatanje u papir

Galerija Klovićevi dvori — Gradec, 27. i 28. listopada 2001.

Nastupi neformalne grupe LLINKT!, čiju jezgru čine plesači i koreografi Iva Nerina Gattin, Katja Šimunić i Ljiljana Zagorac, uvijek ostavljaju dojam nečeg ugodnog i pomalo ekskluzivnog u smislu prisnosti i posvećenosti plesnog događanja. Još od prvog izlaska u javnost (1997) privlače pozornost idejom okupljanja mlađih autora iz različitih medija te primjenom neuobičajenih prostora (poput — aerodroma). Izvan grozničavog hvatanja glavnih svjetskih tokova plesne scene oni kroz koreografske minijature mirno promišljaju ples kao zanos, stvaranje energije, apstraktnu i ljudski krhku strukturu.

Živa plastika

U Galeriji Gradec linktovci su ušli u vrlo zanimljivu interakciju u prvom redu s galerijskim prostorom, a zatim i s videom (Janeva), kompjutorskom animacijom (Gattin) i zvukom (Gattin i Šimunić). Gradec se pokazao izvrsnim i za ovaj, nažalost rijedak oblik izlaganja. (Sjetimo se da su suvremeni ples nekad i u Zagrebu zvali živa plastika!)

Prvi od četiri događaja koreografirala je i izvela Aleksandra Janeva. Njezin Ja2 potvrdio je mladu autoricu kao jedno od najdarovitijih i najzanimljivijih imena domaće suvremene plesne scene. Riječ je o igri na videosnimku sebe (video Oliver Imfeld, glazbena obrada Edvard Bilić) i reakciji na vlastiti ples i plesne sekvence. Nepredvidiva, diskretna u duhovitosti, suptilna pokreta i stalno prisutna u neobičnom plesnom dijalogu, Janeva nas je podsjetila na svoju koreografiju 4 (nagrađenu na festivalu u Luxembourgu), ali ne u smislu ponavljanja, nego po prepoznatljivosti rukopisa.

Koreografija Katje Šimunić As you like it! bavi se odnosom plesa i zvučnog konteksta. Andreja Široki i Ljiljana Zagorac izvode dvaput istu koreografiju, ali na različitoj zvučnoj pozadini. Da li i koliko zvuk označava odnosno imenuje pokret, koliko dopuštamo vlastitim konotacijama da ga oboje? Tema je vrlo zanimljiva, no ili su oba glazbena predloška imala zajedničku protesnu, humanu notu ili je pokret ograničen na prostor između dva bijela zida (neprelazne međe) nadjačao zvuk. Tek nije se osjetila bitna razlika u doživljaju ponovljene izvedbe.

Skaj, a ne sky

Skaj je vizualno-glazbeno-tjelesna cjelina, paralelni rad troje autora: Ive Nerine Gattin, Nevena Kovačića i Ivana Šarara. Događanje kreće od tanke linije svjetla, koje pulsira, raste, pada, širi se, treperi; tijelo se (Selma Banich) uključuje u te nestvarne svemirske sfere, ulazi u njih preuzimajući svjetlo ili se povlači u igru sjena i mrak. Dogode se neke čudesno lijepe slike. No u drugom dijelu glazba izbija u prvi plan — miks Straussova valcera kvarena neugodnim šumovima, nešto namjerno suprotno od doživljajnoga sklada poznatog dijela Odiseje 2001. i cijelo kretanje gubi na likovnosti doživljaja a čini mi se, ne dobiva pravu zamjenu u značenju.

Kao posljednji dio uistinu raznolika programa Ljiljana Zagorac izvela je svoj plesni ritual Tragovi. Pažljivo, u dugim ponavljanjima, ona nanosi boje na tijelo da bi poslije u sekvencama ostavila trag na velikom prostrtom papiru. Nije to nova ideja, ali je krasno poentirana: ritual završava smirenim zamatanjem svoga, tijelom iscrtana, papira. Plesačica ga odnosi sa sobom, ne ostavljajući tragove.

Maja Đurinović