Večer uz Evening

Večer uz Evening

Koncert Music of Benares, Močvara, 6. studenoga

Prilazim plakatu koji stoji na oglasnoj ploči Močvare i čitam ono što unatoč dobru vidu nisam uspjela pročitati na flajeru. Music of Benares jesu Pandit Shivanath Mishra, sitar, vodeći indijski sitarist, predavač i pročelnik glazbenog odjela na čuvenom Sanskrtskom sveučilištu u Benaresu, Deobrat Mishra, sitar, sin Pandita Shivanatha, nositelj vrhunskih priznanja glazbene kritike i najnagrađivaniji sitarist mlađe generacije, Mangala Prashad Mishra, tabla, vrhunski glazbenik, redovito surađuje s najpoznatijim izvođačima indijske duhovne glazbe. Imena im zvuče božanski, pomislim dok se okrećem na peti i promatram ljude koji su se skupili pred Močvarom. Nekoliko parova srednje generacije, nekoliko starijih gospođa, jedno mlađe društvance i skupina trideset i nešto godišnjaka, pripadnika Krišni pored kojih stojim i, što zbog blizine, a što zbog sintagme mladi ljudi koju jedan od njih do iritantne učestalosti ponavlja, slušam razgovor. Žustri krišnijevac smatra kako mladi ljudi danas neprestano griješe u svojim izborima, a djevojka koja stoji pored njega uspavljujućim glasom ženskog Mate Granića tvrdi da je bespredmetno da on o tome vodi brigu, jer ako su oni sretni i ona je, kaže. Zvučali su kao genetičkim inženjeringom smiješan starmali politički radnik i new-age majstor.

Na šanku upoznajem Irenu, koja se u ljubljanskom ŠKUC-u bavi organizacijom koncerata i čijom zaslugom Music of Benares gostuju u Močvari. Čula ih je na jednom festivalu i odlučila ih pozvati u Ljubljanu.

— Tisti fantje su fenomenalni — kaže.

— Nisam ih nikad slušala — odgovaram.

— Osam dana su pri meni u Ljubljani, kuhajo svaki dan — oduševljeno će Irena.

Da naslovna konstatacija nije izvedena iz one zloglasne parole po kojoj rad oslobađa, već je, kako to u uvodnom predavanju objašnjava Purujit Das, svjetovnog imena Predrag Daraboš, književnik, brahmana i učitelj bhakti-yoge, temeljna postavka tradicionalne indijske duhovne glazbe koja teži oslobađanju od samsare, odnosno od smrti, bolesti i starosti. Nakon što su prvi redovi, na molbu Purujita Dasa, a u želji za mirom i ugodnom atmosferom, nekoliko puta propustili kroz glasnice prazvuk om, na pozornicu su se popeli, odjeveni u bijelo, Music of Benares. Deobrat Mishra objašnjava da će svirati ragu koja se zove Evening. Ona se sastoji od sporijeg i bržeg dijela i Mishra želi da uživamo u njoj. Zavaljujem se dublje u stolicu i slušam bogatstvo zvuka koji proizvodi sitar. Prvi dio rage gotovo je čitav zasnovan na melodijama, dok se u drugom uključuje tabla dodajući melodiji ritmove. Za razliku od nekolicine prisutnih koji su izgledali kao da ih je po ušima opalio sam Shiva, ja nisam doživjela nikakvo slično iskustvo, jednostavno, uhu je godila porcija onoga što su nudili Music of Benares. Kao dobri muzički pripovjedači savršenim prepletanjem ritma i melodije spretno su, dulje od sat vremena, bez prestanka navigali do kraja priče koja se zvala Evening. Bila je to jedna od rijetkih prilika da u Zagrebu čujemo tradicionalnu duhovnu indijsku glazbu, ukoliko izuzmemo ono što ponekad na gradskim trgovima izvode lokalni krišne. Jedino je nedavni divljački i dobro organiziran upad u Močvaru koji je pokazao da skinsi navodno prate što nude programi zagrebačkih klubova spriječio one koji su sjedili u posljednjim redovima da se sasvim opuste.

Irena Bosnić