Uznemireni putovi ili putovi nemira

Izbor i nastup naše umjetnice bio je pravi potez. Prestižna nagrada dar je umjetniku, ali i priznanje sredini koja se i sama spori oko naravi, mogućnosti i granica jednoga medija

U povodu Prve nagrade Mirjani Vodopiji na III. međunarodnom grafičkom trijenalu u Pragu

The fluttering ways / the ways of flutter (Uznemireni putovi ili putovi nemira) naslov je III. međunarodnog grafičkog trijenala u Pragu (traje do kraja studenoga). Pod aluzivnim naslovom, uz nazočnost četrdeset i tri umjetnika i teoretičara iz osamnaest zemalja, ugledna urednica međunarodnog časopisa »Grapheion«, direktorica i glavna kustosica trijenala Simeona Hoškova odredila je i narav te grafičke manifestacije. A kako se, kada je riječ o grafici, još uvijek razbuđuju dileme i antagonizam između majstora čistoga medija i onih koji grafički mentalitet slobodno ugrađuju u višedimenzionalnu protežnost i mogućnosti multimedija, tako su i rezultati uvijek zanimljivi i intrigantni. Imajući pred očima prestižni Ljubljanski međunarodni bijenale grafike (zatvoren u rujnu ove godine), koji je pod selektorskom rukom Brede Škrjanec razmaknuo granice tradicionalnog poimanja umjetničke grafike — gotovo do njezina negiranja — čini se da je Praški trijenale prema procjeni same Hoškove još jedan argument da umjetnička grafika preživljava rastakanje svojih tradicionalnih granica medija tvrdeći da »ukoliko suvremeni multimedijalni umjetnik želi raditi u tradicionalnoj grafičkoj tehnici on to čini upravo zbog njezina originalnog i jedinstvenog jezika«. Pozvati četrdeset i tri selektora i umjetnika znači uključiti rizik svojevrsne parlamentarne kakofonije. Ipak, kao da je tematski naslov trijenala objedinio intuiciju izbornika, a odabrani umjetnički projekti uznastojali su upravo na grafičkim paradigmama sublimirajući njezine (grafičke) kvalitete kao umjetnički i poetski izričaj.

Najpreciznije i gotovo u obliku teza tu težnju iskazala je dobitnica Grand Prixa belgijska grafičarka Ingrind Ledent u obrazloženju svoje instalacije. Ona tvrdi da grafičke tehnike imaju udio u sadržaju i morfologiji njezina rada, i da sadrže »prošlost, sadašnjost, vrijeme, pojedinačnost,... nabrani prostor, reproduktibilnost, komunikaciju, konfrontaciju, odnose, sjećanja, svijest, iskustvo, svakodnevnu intuiciju, serijalnost, ponavljanje, razlike, prijevode unutrašnjost, vanjštinu, jedinstvenost i vitalnost«.

Nove tehnologije

O dojmovima s ovogodišnjeg Praškog trijenala u razgovoru s hrvatskom selektoricom i članicom međunarodnog ocjenjivačkog odbora Slavicom Marković doznajemo da je Praški trijenale i Ljubljanski bijenale različitih koncepcijskih polazišta, ali i da nose zajedničku svijest o velikim utjecajima digitalne revolucije devedesetih, utjecajima, novih tehnologija i medija na suvremenu grafičku umjetnost. Uz to, ona naglašava kako su gotovo nestale granice među likovnim disciplinama, te da se one polako i dosljedno brišu. Praški je trijenale, za razliku od Ljubljanskoga bijenala, po Slavici Marković postavio pitanje granica medija što je, jer su izabrani problemski zanimljivi, ali istodobno i problematični primjeri, izazvalo (dvadesetak svjetskih stručnjaka na konferenciji ) oštre rasprave. Stoga i uloga budućih bijenala i trijenala mora uključiti i brigu do koje razine problematizirati temu, a da se ostane u njoj i koliko ubuduće zapravo ima smisla štititi sam medij. Mišljenja su zasada vrlo različita. Od onih tradicionalnih, koja smatraju da medij treba čuvati i poticati kreativnost kroz poznate tehnike, i radikalnih, koja drže da granice zapravo već ne postoje!

Na upit zašto je odabrala upravo Mirjanu Vodopiju, Slavica Marković navodi tri razloga. »Mirjana Vodopija pripada generaciji umjetnika čija je mladost ozračena digitalnom revolucijom i utjecajem suvremenih medija na umjetnost. Istodobno ona poznaje klasični metje, stasa u njemu i uspješno se njime koristi kao ishodištem trodimenzionalnoga promišljanja u novim tehnologijama. I, treće, konceptor izložbe želio je ispitati upravo te nesigurne zone suvremene grafike u posljednjem desetljeću! Mirjanina djela su (bila riječ o crtežu, grafici ili instalaciji) likovno čista, jasna, dosljedna i danas ravnopravno stoje u svakoj selekciji. Birala sam je i stoga jer je grafička instalacija Šuma, objekt u kojem je grafika osnovni gradivni element, bitan u trenutku kad preispitujemo granice izdržljivosti medija izvan granica tradicionalnog otiska.«

Kompjutorska grafika

Na pitanje što je upravo Šumi Mirjane Vodopije donijelo prvu nagradu Praškog trijenala, Slavica Marković nalazi da je to slojevito likovno djelo i u potpunosti ponovljiv grafički objekt kojemu nije primarna mogućnost umnožavanja, nego ulazak u prostor i osvajanje njegove četvrte dimenzije. Po mišljenju selektorice, Mirjana je s iskustvom tradicionalne grafike realizirala objekt koristeći se elementima suvremene tehnologije (kompjutorski print na transparentnoj foliji, pleksiglas i svjetlost), što po njezinu mišljenju dograđuje i obogaćuje likovne horizonte. Žiri je te kvalitete prepoznao i primjereno vrednovao! (Podsjeća nas i da je inačica Mirjanine instalacije bila izložena u problemskoj dionici kompjuterska grafika i eksperimenti na Drugom hrvatskom trijenalu grafike 2000. te da pred očigledno tradicionalnije ugođenim žirijem tada nije bila apostrofirana.) Dobitnica Grand Prixa na Praškom trijenalu Ingrid Ledent izložila je instalaciju kao i Mirjana Vodopija, ali dok je u njezinu djelu grafika tek dominantni, u Mirjaninoj je Šumi ona integrirajući element. Po mišljenju Slavice Marković, u odnosu na Mirjanu, Ingrid Ledent osvojila je bod više uvođenjem zvuka koji je uslojio i umnožio značenja i čitanja kompozicije građene adiranjem elemenata.

Umjetnica u razgovoru, ugodno iznenađena odlukom žirija, ističe kako je od samih početaka njegovala problem svjetla o čemu je ovisila i narav najranijih crteža. Ističe da je ubrzo umjesto osvjetljavanja počela s prosvjetljavanjem svojih crteža, te se nastavila baviti samim sjenama. Pripominje da je usmjerila interes prema samom izvoru svjetla jer i žarulja, najčešći njegov izvor, sadrži liniju, tj. element crteža. »Tako su nastali moji crteži žarnom niti od kojih su neki bili u pokretu.« Što se Šume tiče, ona ističe da nije prikazala sjene nego stvarne slike krošnje doživljene od strane zamišljenoga gledatelja u četiri susljedna trenutka i sa zoomom prema središnjoj točki koncetracije i interesa. Za Mirjanu Vodopiju to su otisci u svijesti neznatno modificiranih slika koje svojom prozirnošću stapaju više slika u isti prizor i simuliraju ono što je zabilježeno u svijesti kao posljedica percipiranja trenutnih i susljednih vizualnih doživljaja.

Elementi multipliciranja

Na pitanje zašto je njezina Šuma doživjela tu čast, ona to objašnjava postojanjem i elemenata tradicionalne grafike, ali i njezina konceptualnoga shvaćanja. Pritom elementi multipliciranja po njezinu mišljenju nisu tu poradi potrebe da se rad umnoži nego da se unutar jednoga rada pojavi više otisaka koji su u službi sadržaja. »Ako smo sitničavi, možemo li shvatiti grafiku otisnutu na papiru — papir, boju, staklo — kao instalaciju u prostoru?« — pita se na kraju Mirjana Vodopija.

Bilo kako bilo, izbor i nastup naše umjetnice bio je pravi potez. Prestižna nagrada dar je umjetniku, ali i priznanje sredini koja se i sama spori oko naravi, mogućnosti i granica jednoga medija. Nagrada ne apostrofira pobjednika, nego umjetnicu koja je znala pomiriti legendarnu i inovativnu inačicu jedne discipline!

Margarita Sveštarov Šimat