U potrazi za utočištem ili Odmorište za umorne jahače

U potrazi za utočištem ili Odmorište za umorne jahače

Kritiku Muzo slušaj o »onom prvotnome junaku

koji se, svetu Troju razorivši, mnogo nalutao

odgonjen od zemlje si rodne i Penelope mile

kom zemljotresac Posejdon mnoge zadaše jade.

Odisej umni godinam lutajuć u hram Talijin stigne

što Teatar mladih se zove i ondje mu obličje dade

glumac što Šaban ga zvaše, umoran više no lukav

ratnih kopalja i prejadnih smrti zasićen jako

sa druzima svojim neznajuć ni kamo ni kuda

u neko drugo doba stiže što žive slike napravit znade

i kroz to doba priču svoju kazivat stanu

Orfičkim zvucima nošen, čim' svirač ih Toni omami.

I vidjeh ga gdjeno Nausikaju bjeloruku sreće

Alkinoja junačkog kćerku, a onda i Kirku

što riječima mamit ga stade ljupkim i umiljatim

a drugove njegve iz obličja ljudskog u svinjski

pretvori.

I u Had majci Antikleji pristigne gdje mnoge sjene

junaka

na živim slikama ugleda, sve samo čeznuć za

mudrom mu ženom Penelopom.

Možda je i moguće napisati osvrt u stihovima ali je mislim sretnije vratiti se prozi. Riječ je o predstavi Odiseja 2001, koju je prema Homerovom epu i autorskoj ideji Damira Šabana (koji i glumi Odiseja) dramatizirala Uršula Lipovec Čebron. Predstava pripada Kazališnoj radionici Gustl, a izveli su je u ZKM-u. Njihova Odiseja nema pretenzija biti lektira za srednjoškolce i moćnom kazališnom kompaserijom oprizoriti sve njegove uzbudljive avanture, već je čitana iz pozicije umornog anti-junaka i koncentrirana na mjesta u epu obilježena prisutnošću žena.

Susret s mladom Nausikajom, zavodnicom Kirkom i u Hadu s majkom Antiklejom susret je s prepoznatljivim ženskim arhetipovima, ali i suočenje sa različitim stadijima iskustva, mladosti, zrelosti i starosti. Sve su one i utočišta na putu k onoj pravoj, koja je također — što sugerira predstava na kraju, gdje se Penelopa pojavljuje kao zamagljen, prozračan lik na videu — možda samo »neopipljiva prikaza nostalgičnog putnika«.

U vrlo domišljatoj scenografiji (Miljenko Sekulić) koja od metalnih bačvi stvara sve što je potrebno, pa i lađe umornih putnika što će ih raznijeti bijesni vjetrovi, na prvi pogled sve djeluje zaigrano a glumci, osim Šabana, ne bježe od duhovitih ali ne pretjeranih karikatura (Kristijan Ugrina i Toni Blažinović u raznim ulogama od mornara do zbora na videu ili odlična i uvijek interpretativno različita Edita Majić u ulogama triju spomenutih žena), no neka bolna čežnja koja prožima predstavu i Šabanovu interpretaciju umornog Odiseja gledatelju nudi i drugu dimenziju — onu vječne, općeljudske potrage za utočištem, sigurnom lukom kao odmorištem za umorne jahače. Uz efektne kostime (Bianka Adžić-Ursulov) koji mire etno i suvremene linije, videoprojekcije Kristine Horvat Blažinović, koje koriste scene iz suvremenosti i mitskih krajolika (primjerice prizori marširanja specijalne policije i sjene u Hadu) na čula je snažno djelovala i glazba Tonija Blažinovića — dojmljiv spoj elektronske glazbe te etno elemenata i vokaliza od Istre do Slavonije i Hecegovine, pomirujući prošlost i sadašnjost, prostore i tradicije kojima je u potrazi za Jednom plovio potukač Odisej.

Gordana Ostović