Tri želje

U povodu stotinu dvadeset i pet godina Mirogoja

Mislim da me cijeloga moga života nitko ne može optužiti za umiljavanje vlasti. Ma kakvoj: najvećoj, velikoj ili maloj. Danas, u ovoj kolumni koju nadnaslov drukčije definira, kanim učiniti upravo to. Zahvaliti čovjeku na vlasti (stručnoj), s mogućnostima odlučivanja (makar ograničena dometa), što je sa svoje pozicije, gledano iz moje struke i moga života, postupio jedinstveno, kao nitko nikada: dosljedno tražio i uvažio savjete, ispunivši mi barem tri želje.

Kad je sagrađen novi Krematorij, vrhunska moderna arhitektura i lekcija o kreativnom nasljeđivanju, Josip Reljić, direktor Mirogoja, sjetio se i sitne pojedinosti. Konceptualne rime kojom bi natpis »Kralju vjekova kojemu sve živi«, pod timpanonom crkve Krista Kralja, dobio na svečanom pristupu Krematoriju svoj pandan. Na temelju bivše suradnje, što bi se reklo minuloga rada, upitao me za prijedlog. Ja sam pak upitala bolje od sebe, Mrkonjića i Maroevića. Iz tih je razgovora proizašao prijedlog da se na nadvratniku ukleše stih Tina Ujevića »Za let si, dušo, stvorena«. Kože još danas naježene od sreće prolazim već nekoliko godina ispod toga natpisa, što ga je Josip Reljić, i sam ljubitelj i poznavatelj Ujevića, uistinu dao uklesati i koji iznad svakog pojedinačnog oblika vjere (nade i ljubavi) pogađa svaku dušu.

Godinama, točnije rečeno desetljećima, za Sve svete i Dušni dan, kraj mora svijeća oko groba Stjepana Radića ostajao je mračni lijevi kut. Nad tim kutem jedini je trag što ga je Herman Bollé, arhitekt veličanstvenog Mirogoja, namijenio i ostavio sebi: skromna crna ploča među jednakim pločama u zidu, i na njoj kvalifikacija »graditelj stolne crkve zagrebačke«. Jedina svijeća, i ove godine, bila je moja svijeća. Ali je zato Josip Reljić, pruživši mi mogućnost sugestije i sudjelovanja, na glavni ulaz u Mirogoj postavio Bolléovo poprsje, davši ga odliti s Bayerova gipsanog originala u Gliptoteci. Sretna sam što i ovom zgodom mogu na pomoći zahvaliti kolegici Vesni Mažuran. Učinio je dakle direktor Mirogoja gestu zahvalnosti koju je Zagreb dugovao gotovo osamdeset godina.

Možda se najljepša tvarna legitimacija hrvatske duhovne zrelosti nalazi upravo na Mirogoju. Na kupolama arkada, koje tako plemenito zahvaćaju u zagrebački sky-line, Herman Bollé uzdigao je, jednakopravno, znakove triju konfesija: katolički križ, pravoslavni križ, židovsku zvijezdu. Ponos pogleda na tu sliku uvećavala je činjenica što slika nije iščezla ni u jednoj kataklizmi dvadesetog stoljeća, ni u jednoj zarazi zlom koja je znala zahvatiti cijele režime (nikad i cijele narode). Znameni su se s vremenom orunili i mnogo sam energije utrošila u caeterum censeo kojim sam ih pokušavala spasiti i obnoviti. Opet nakon pustih desetljeća gradske gluhoće i moje uzaludne muke, unatoč svim svojim objektivnim teškoćama, direktor Reljić poduzeo je obnovu simbola tolerancije.

Nema ništa ljepše od osjećaja zahvalnosti kojim te netko obveže. Zahvalnost je nešto što, jednom izazvano, ne trne. Zahvalna sam Josipu Reljiću što je, na svom području, ovu zemlju pretvorio u nešto čemu smo se intenzivno, ali uglavnom uzalud, nadali: u zemlju kompetencije.