Težak život

Težak život

Ante Zemljar/Ivo Palčić, Večernji razgovori, Adamić, Rijeka, 2001.

U posljednje se vrijeme u nas javlja interes za svojevrsnim dijaloškim biografijama, odnosno zapisima koji u obliku razgovora iznose na vidjelo manje poznate podatke iz književničkih biografija, piščeve opaske i komentare o pojedinim literarnim, političkim i društvenim temama. Iako ovakve knjige već stoljećima nisu nikakva novost, one igraju važnu ulogu u formiranju određene književne zajednice, te ujedno služe kao izvanliterarni parametri čiji se učinci prepoznaju u širem društvenom kontekstu, odnosno u namjerama da autor izravno progovori o onome o čemu se iz određenih razloga nije moglo/smjelo govoriti, da daje vrijednosne ocjene o djelima ili pojedincima, ili pak da se s njima izravno obračuna. Povijest takvih razgovora puna je nesporazuma i polemika; izgovorena se riječ tada uzima vrlo ozbiljno te ponekad postaje relevantnijom (i čitanijom) od autorova proznog, poetskog ili dramskog opusa. U nas su ustaljeni modeli uglavnom ovi: a) razgovor kao performativan čin kanonizacije određenog autora te njegovo postavljanje dotičnog kao neprijepornog arbitra kulturno-povijesnih zbivanja unutar i izvan književne zajednice (paradigma Krleža), i b) razgovori kao više ili manje kritička ispovijed o vlastitom životu i pisanju s pozicije završenoga životnog puta, uz dobronamjerne ili pak maliciozne opaske o osobama iz javnog života (recentni primjer Slobodan Novak).

Razgovori koje je novinar i politolog Ivo Palčić tijekom pet godina vodio s Antom Zemljarom te ih ukoričio i objavio u ovoj knjizi pripadaju među pozitivne primjere gore navedene konfesionalne literature, i u tom su smislu iznimno zanimljivo svjedočanstvo o jednom teškom životnom putu i svim onim nedaćama s kojima se suočava pisac u kolopletu politike i ideologije. Ova knjiga govori upravo o tim intimnim refleksijama, o životu u bijedi i neprestanu suočavanju s besmislom, o licemjerju društvenog sustavma, o nevjerojatnoj ustrajnosti i žilavosti pojedinca spremna da i u najtežim situacijama pokušava naći izlaz... Pa ipak, ovo nije knjiga obračuna s neistomišljenicima, nego retrospektiva vlastitoga stvaralačkog puta, često i lirski intonirana. Ona govori kako o nastajanju pojedinih djela (Nikako do mladosti, Ulica propuha, Pakao nade...), tako i o stravičnom iskustvu Golog otoka, o socrealizmu, sukobima s partijom te naposljetku sukobima i dilemama u sebi samome. Govori o putovanjima po Europi i Južnoj Americi, o književnim susretima s hrvatskom emigracijom, o teškoćama pri publiciranju tekstova, kao i o ignoriranju književne okoline. Razgovori malo-pomalo prelaze od općenitih pitanja prema pojedinačnostima, a kada čitatelj dovrši knjigu, otkriva se struktura iznimne stvaralačke osobnosti čije je životno iskustvo i principi literature iz kojih ono proizlazi (nepotkupljivost, neprekidna borba za temeljna čovjekova prava, nepripadanje ni jednom spisateljskom klanu ili taboru, prezir prema dnevnopolitičkim spletkarenjima) ujedno signum i putokaz za jedan moguć svjetonazor.

Zemljarov život i literatura ponajprije pokazuju da se taj svjetonazor sastoji od jednostavne činjenice da je čovjekov život svetinja, a sam čovjek slobodno biće, te je prema tome najveća dužnost pojedinca iskazati to i izboriti se za tu slobodu. Jer, unatoč tome što u ovoj knjizi nalazimo dosta gorčine i pomalo agresivnog (no vrlo iskrenog) revolucionarnog naboja, Zemljarova je poezija pisana u teškim uvjetima dvogodišnje izolacije na paškom kamenjaru, sastavljana između bježanja od neprijatelja i potrage za hranom, a ne u toplu kutku neke kavane; njegova su kasnija djela rezultat ogorčene borbe za pravo na opisivanje golootočne stvarnosti, a ne nabijanje kartica u svrhu ostvarivanja beneficija u nekoj književnoj cehovskoj udruzi. Stoga ova retrospekcija i introspekcija, kako kaže priređivač i sugovornik Ivo Palčić, znači raslojavanje taloga individualnog, ali i kolektivnog identiteta — no, takvo se pojedinačno iskustvo transgresije u traganju za individualnom istinom u kontekstu naše suvremene literature nipošto ne može smatrati paradigmatskim.

Tonči Valentić