Svete krave

Svete krave

Mala prepiska koju je Ivo Josipović zapodjenuo sa mnom na stranicama »Vijenca« nije od samog starta obećavala bogznašto! To će reći, vidjelo se da će krenuti smjerom koji sam i očekivala. I to zato, jer Josipović očito loše čita, još gore piše, a ako uopće nešto misli, onda je to čovjeku od njega racionalnijem, i nesklonu reakcijama koje idu iz jedne krajnosti u drugu, dosta teško slijediti. No kako je Josipović u svom odgooru bio barem u nečem sasvim određen, valja se najprije osvrnuti na ono što njega u pogledu moje malenkosti najviše muči. Jedno je moja bibliografija, a drugo moja profeisonalnost, pače i moralnost u koje (jednu, drugu i treću) Josipović jako sumnja. A on u pogledu takvih i sličnih sumnja odmah diže u zrak svoj isljednički prstić, a svi u koje on sumnja odmah moraju stati u stav mirno i pokušati otkloniti te njegove sumnje.

Da ne bi tu od početka bilo nikakve sumnje, bar što se mene tiče, želim reći da mi je do Josipovićevih sumnji, kao i njegova mišljenja o mom pisanju, te moralnom i profesionalnom profilu stalo koliko i do lanjskog snijega. Jer ja ionako ne pišem za njega niti za njegov Puppentheater iz Berislavićeve 9. Pišem za javnost, pa kako bez lažne skromnosti mogu ustvrditi da mi je za svih ovih dvadesetak godina pisanja 99 posto tekstova i objavljeno (u raznim stručnim publikacijama, izdanjima Leksikografskog zavoda, na diskografskim izdanjima, časopisima za kulturu te dnevnom tisku (u zemlji i inozemstvu), morat ću zamoliti Josipovića da se mojom biografijom pozabavi sam. Nek malo rešeršira i napravi po vrstama tekstova listu mojih objavljenih radova, osobito nek se pozabavi onima u kojima sam se bavila opusima pojedinih hrvatskih skladatelja (tu bi mogao štogod i naučiti), te onima, u kojima sam za potrebe stručnih publikacija i njihovih inozemnih izdanja pisala vrlo kritički o stanju u hrvatskim elektronskim medijima. I to sredinom dvedesetih, kada iznošenje takvih stavova nije bilo ni korisno ni popularno. Josipović bi se barem toga trebao sjećati, jer je njemu u to vrijeme, kao vatrenu adeptu bivšeg kompartijskog režima, njegovo karanfilsko crvenilo naglo apšisalo, pa je upravo nekako u to doba, zadobivši povjerenje Tuđmanove administracije, postavljen na mjesto hrvatskog promatrača u Haagu. Na kojem se mjestu i danas nalazi. Ja te činjenice ne navodim kao neku zamjerku Josipoviću, Bože sačuvaj! Sam pokušavam slijediti njegovu predloženu konverzaciju o bojama. Ja sam za njega žuta, on je za mene izblijedjelo crven. So what? Međutim ima tu jedna mala razlika. Žutilo koje on vidi u mojim tekstovima bit će da je ipak manje stvar njihove boje, a više Josipovićevih naočala. Josipović je, dakako, autoritativno zaključio da do mog pisanja ionako nitko ne drži. Savršeno. Onda ga ono ne bi trebalo toliko smetati! Čini se da je za Josipovića cijelo novinarstvo, pogotovo ono koje se ne da kontrolirati, samo jedan gadni žuti flek, en général, a unutar toga, moji tekstovi, en particulier. I to zato, jer oni daju sliku njegove ličnosti koja u svjetlu njegova sveprisutnog djelovanja u prostoru zagrebačke i hrvatske glazbene kulture dobiva nešto drukčije obrise od onih koji bi njemu odgovarali. O Josipoviću kao o skladatelju ja zaista nisam nikad pisala. U kontekstu hrvatske glazbe ja ga, naime, smatram savršeno beznačajnim. Što je također samo moje malo žuto mišljenje, čija se istinitost može lako provjeriti.

Neka se Josipović odrekne zaštitnog sloja svojih funkcija, te društvenog i financijskog utjecaja koji ima kao član svih mogućih odbora, vijeća, komisija i sličnih tijela u kulturi, pa će najbolje vidjeti kolika mu je — bez prednosti pozicije zaštićene svete krave — njegova realna skladateljska cijena. U zemlji i inozemstvu! No to je naravno čista utopija, jer kako stvari stoje, Josipović u budućnosti ima ambicije širiti krug svojih utjecaja, pa se, vjerojatno, neće ograničiti samo na to da djeluje kao haški ekspert, avangardni skladatelj i bankar-biznismen, već će pisati i stručne članke o uputnom moralnom profilu novinara i stupnju prijateljskih ili neprijateljskih relacija koje oni smiju održavati s ostatkom svijeta, da bi im, prema Josipovićevim visokim moralnim kriterijima uopće bilo dopušteno pisati. Da je Josipović Balašević, mogao bi mi pjevati »Ti si moja sudba, pratim te ko Udba«. Ali on nije Balašević. On nema ni stoti dio Balaševićeva talenta, i to je ono što je tužno i što me u odnosu na njega čini tiho sućutnom. Nije Josipoviću lako. Organizacija mu puca po šavovima, a svaki put kada »Novi list« objavi moj tekst dođe mu na vrata Erika Krpan i kaže »Ivo, moramo nešto poduzeti«.

Tu sada dolazimo do glavne Josipovićeve opsesije, a to je savršenstvo financijskog poslovanja HDS-a. Josipović se tuži što sam ja — pamfletist, a ne novinar po njegovu ukusu — propustila od njega (Josipovića) i HDS-a zatražiti odgovore na pitanja koja me zanimaju. Nisam, eto, potražila zapisnik s nalazom kontrole Financijske policije, te revizijska izvješća o radu HDS-a i shvatila da je sve u skladu s važećim zakonskim propisima, pravilnicima i odlukama nadležnih tijela HDS-a. Osim toga, kaže Josipović, ne bi bilo u redu da »prikupljena sredstva od autorskih naknada stoje kao mrtvi kapital na računu, umjesto da se okamate i tako uvećana isplate autorima«. Kakva plemenita briga! Kažem ja. Kao prvo da je Josipović, osim što je haški ekspert, avangardni skladatelj, biznismen i moralist, još i povjesničar, on bi znao da prostor sumnje uvijek postoji, te da sama činjenica da je nešto legalno ne garantira automatski da je to razumno, humano ili etički prihvatljivo. Da je povjesničar, znao bi da su neka od najstrašnijih događanja u povijesti čovječanstva — rasističko maltretiranje, holokaust, otimačina imovine i politički progoni — bili u skladu s važećim zakonskim propisima, pa prema tome i savršeno legalni. Svakom, pa i najneukijem građaninu ove zemlje, za proteklih jedanaest godina, prema efektima provedene privatizacije, postalo jasno čemu određeni zakonski okviri sve mogu služiti. Ne želim tu, dakako, povlačiti nikakve paralele, već samo ukazati na latentne mogućnosti. Osnovno je pitanje tko donosi takve odredbe i u čijem su one interesu. Služe li one u HDS-u interesima svih članova podjednako ili samo grupici odabranih? Sumnjam da impozantna gomilica od četiri tisuće članova, redovitih i pridruženih, o kojima govori Josipović, uopće zna zašto je primljena u ovu elitnu udrugu, u kojoj očito nisu samo skladatelji! Sam Bog zna da među Hrvatima od stoljeća sedmog pa do danas nije bilo četiri tisuće skladatelja. Jasno je da je tu riječ o biznisu. Samo je pitanje kakvu! Josipoviću, kao pravniku, nije bilo teško stvoriti zakonski okvir, prema kojem se sredstva ZAMP-a (udruge za zašitu malih prava), dakle prikupljeni skladateljski novac svih učlanjenih autora, mogu plasirati u raznorazne tvrtke, banke, kamo već treba!

No, koliko mi je poznato, autore pojedinačno nitko nije pitao da li svaki od njih dopušta da se s njegovim novcem tako raspolaže. Autori, naročito neki, ne mogu uopće dobiti precizne informacije o stanju svojih domaćih i inozemnih tantijema. Pa ako postoji samo i jedan skladatelj, svjestan situacije, koji je, nezadovoljan takvim načinom posudbe njegova novca bez njegove privole, i neisplaćivanjem pripadajućih mu tantijema, morao zaštitu svojih skladateljskih prava potražiti u inozemstvu, onda sustav, bio on legalan ili ne, ne valja ne treba ga mijenjati. No, Josipoviću je, u skladu s njegovim poznatim svjetonazorom, važna samo kvantiteta. HDS, za njega, nije udruga koja bi trebala štititi individualne interese svojih članova, već samo prikupljalište zajedničkog utrška, koji se onda plasira i distribuira, po potrebi. Josipović u svojim plasiranjima tuđeg novca (ako nije njegov, onda je valjda tuđi), ipak nije bio jako uspješan, jer siroti, neprofitni HDS, koji čini se ne može koristiti ni kamate od plasiranog skladateljskog novca, svoje projekte ostvaruje na račun državnih dotacija. Tako je za ovu godinu od Ministarstva kulture dobio 920 000 kuna, od čega je za Biennale odobreno 500 000 kuna, a za produkciju pet kompaktnih ploča 180 000 kuna. Malo je čudno što za takve projekte Josipović ne koristi sredstva vrlo prosperitetnog HDS-a, već se natječe za glazbeni novac Ministarstva kulture, što ga odobrava komisija, u kojoj, nećete vjerovati — sjedi on sam.

Josipović je smiješan i strašno neuvjerljiv s tim svojim policijsko-financijskim potvrdama, koje — kao dokaz vlastite i HDS-ove neokaljane bjeline — izvlači iz džepa kao mađioničar zeca iz šešira, da bi dokazao svoju ispravnost svaki put kad netko u nju posumnja. A sumnji ima mnogo i nisu sve žutonovinarske. Ja si također i nadalje uzimam pravo na taj mali prostor svoje žute novinarske sumnje, osobito zato, jer Josipović nije rekao ništa što bi je otklonilo. On je dapače utvrdio da na insinuacije, moje i žutotiskovne, općenito, ne želi odgovarati. No prošle godine, u jeku afere Posmrtne pripomoći Josipović je ipak odgovorio, doduše ne ulaženjem u diskusiju, nego na svoj tihi, skromni način, naglim izlaženjem iz nadzornog odbora Šredionice Zlatica i to na vlastiti zahtjev, kako je objavljeno u »Narodnim novinama« od 9. studenoga 2000. Josipović negira (što nije čudno, povremene amnezije uobičajene su u političara i biznizmena), da je bio u nadzornom odboru tvrtke Zlatni Gaj kasnije preimenovane u Gaj grupu d. o. o., gdje je doduše bio upisan kao Josip Josipović, no sa svojim pravim JMBG-om, identičnim onom koji je naveden u spomenutim »Narodnim novinama«. Što znači da je ili riječ o istoj osobi, ili Josipović ima peh, jer netko se koristi njegovim JMBG-om u svrhu lažne identifikacije.

No, za mene osobno, sve su to nebitni detalji. Meni su jedino važni odgovori na neka pitanja. Primjerice, što jedan haški ekspert i avangardni skladatelj uopće ima raditi u nadzornim odborima tvrtki vezanih pupčanom vrpcom s nekakvom Posmrtnom pripomoći? Na koji način Josipović već godinama uspijeva kombinirati svoju živu aktivnost na tri područja: legislativnom, organizacijskom i bankarsko-biznismenskom? I što to njemu, u prostoru naše glazbene kulture, daje takvu mogućnost rasprostiranja? Što mislite, tko je oblikovatelj novog Zakona o kulturnim vijećima? Ivo Josipović. Tko, prema odluci o imenovanju članova Vijeća za radio i televiziju, od 15. srpnja 2000, sjedi u tom Vijeću? Ivo Josipović. Tko je bio 12 godina tajnik HDS-a (danas samo član Predsjedništva), kada su doneseni pravni i zakonski propisi financijskog poslovanja Društva? Ivo Josipović. Koga možete naći u upravnom odboru Porina? Ili u žiriju za dodjelu Nagrade Vladimir Nazor? Ili u ove godine osnovanom glazbenom povjerenstvu Dubrovačkih ljetnih igara? Pa naravno, Ivu Josipovića! Itd. Itd.

Ova, po mom mišljenju sasvim pretjerana rasprostranjenost iste osobe na pozicije nedopustivo umreženih interesnih sfera, meni se čini malčice u neskladu s proklamiranom težnjom za decentralizacijom i demonopolizacijom hrvatske kulture, koju je gospodin Vujić osobno tako briljantno eksplicirao na nedavno održanu trakošćanskom summitu kulturnjaka posvećenu strategiji kulturnog razvoja Hrvatske u 21. stoljeću. Toleriranje takve prakse, s obzirom na državni kulturni novac (za sada još najčvršći oslonac financiranja kulture u jednoj ekonomski uništenoj zemlji kakva je Hrvatska, u kojoj su oficijelno preferirani alternativni oblici fnanciranja kulture u praksi svedeni na minimum) otvara, što se glazbe tiče, opasan prostor za totalnu kontrolu i blokadu svih snaga koje bi eventulano mogle inicirati promjene u našem glazbenom životu, od školstva do izdavaštva. Toleriranje takve prakse štićenja pojedinačnih ili organiziranih grupnih interesa dovelo je do toga da Zagreb danas više nema operu, da se Zagrebačka filharmonija već godinama održava u kaotičnom stanju (koje će se izgleda, naglo, po direktivi, morati riješiti imenovanjem Josipovićeva protežea, umjetničkog bijenalskog direktora, Berislava Šipuša, na filharmonijsku direktorsku funkciju), da ništa bolja situacija nije ni u Simfonijskom orkestru HRT-a, da Koncertna direkcija sa svojim obiteljskim biznisom i dalje drži poziciju ekskluzivnog glazbenog menedžmenta i organizatora svog ljetnog festivalskog uratka, koji svake godine prodaje javnosti istom upornošću kojom Josipović umjetno održava na životu Zagrebački muzički biennale. I ničeg drugog ovdje već godinama nema, niti, čini se, može biti. Jedna od posljedica toga je i činjenica da mladi, talantirani glazbenici bježe iz Zagreba kao iz kontaminirane regije, pridružujući se gomili naših sposobnih mladih stručnjaka (naročito s područja znanosti i umjetnosti), koji su posljednje desetljeće bili primorani napustiti vlastitu zemlju. To je pravi problem, što se i u glazbenom miljeu javlja kao rezultat zatvorene, monopolističke, usko interesno orijentirane dirigirane kulturne politike, koja se, osim svega, drži negativne selekcije, kao pijan plota.

A zašto? Jer se jedino negativnom selekcijom i održava na površini. I to bi otprilike za sada bilo sve što imam odgovoriti Ivi Josipoviću. Njegov zaključak, da bi, kad bih ja bila profesionlac »valjda netko držao do mojih tekstova, te bi silni urotnici, pripadnici klanova, diletanti, uzurpatori društvenih sredstava, nesposobni tipovi, biznismeni i druge nepoćudne osobe..., bili odstranjeni s javne scene«, taj, dakle, zaključak, sasvim u skladu s intelektualnošću njegovih stavova iskaza u ovoj maloj prepisci, ne bih komentirala. Mišljenje o tome neka svaki strpljivi čitatelj naše korespondencije donese sam!

Bosiljka Perić-Kempf