Suvremeno čitanje

Suvremeno čitanje

Ovo je gostovanje važan prilog hrvatskome glazbenom i kulturnom životu, što upotpunjuje našu opernu ponudu i po scenskom uprizorenju otvara, barem za sada u nas, nove zaboravljene vidike

Posve je jasno da danas nema velikih pjevačkih ličnosti koje bi mogle samim postojanjem na sceni iznijeti opernu izvedbu. Isključivo vrhunska glazbena, ponajprije pjevačka, realizacija dostupna je na nosačima zvuka. Kazalište, a opera jest u prvome redu kazalište, danas traži neodvojiv spoj glazbenog i scenskog izraza — Musiktheater. Što ga mi danas u Hrvatskoj uglavnom nemamo, može biti uzrokom da se posjetitelju nenaviklu na suvremena redateljska iščitavanja partiture i na scenu lišenu često doslovno shvaćena dekora slovensko uprizorenje Don Giovannija ne mora svidjeti.

Redatelj Lutz Hochstraate uz znakovitu suradnju scenografa Rudolfa Rischnera lišio je ovoga Don Giovannija standardnoga scenskog opernog okvira i naglasak postavio na bit Mozartove i Da Ponteove glazbene i filozofske misli, dakako, kako ju je on doživio. S jasnom je koncepcijom vodio svoje likove od početka do kraja i postigao uvjerljivost njihova djelovanja tijekom cijele predstave. Pred nama su bili, a ne samo pjevali, onemoćali zavodnik Don Giovanni, koji bi mnogo htio ali mu to ne polazi više za rukom, Leporello koji je na svoj jednostavniji način gotovo njegov dvojnik, Don Ottavio u stalnom podređenom trpnom položaju bezrezervnog obožavatelja Donne Anne, sama Donna Anna koju svatko drukčije tumači, a Hochstraate je temeljito raslojava u njezinu pomiješanu osjećaju ljubavi i mržnje prema svojemu zavodniku, dosadna Donna Elvira (prema kojoj je bio prilično nesmiljen), iskusna Zerlina, koja vješto provodi svoje želje, priprosti Masetto, koji ipak nije tako glup da se ne bi čvrsto suprotstavio zavodniku svoje zaručnice, Komtur, koji bjelinom i jednostavnošću odjeće podcrtava snagu djelovanja sudbine. I sve se to odvija na mračnoj sceni, a Don Giovanni i jest, osim u stvarnosti osvijetljenih prizora sa Zerlinom, projekcija onoga duboko skrivena u svakome od nas.

U cjelini vrsni solisti shvatili su Hochstraatea i uglavnom dosljedno uspješno provodili njegove namjere. Robert Vrčon u naslovnoj ulozi postigao je čvrsto jedinstvo pjevanja i glume, što je i inače obilježje njegovih nastupa, Marko Fink bio je dobar Leporello, očigledno je bilo da Ana Pusar Jerič kao Donna Anna ima jasan osjećaj za stil, Andrej Debevec uglavnom je s uspjehom otpjevao Don Ottavija, Saša Čano Komtura. Rebeka Radovan ne snalazi se najbolje kao Donna Elvira. Oduševili su mladi Jože Vidic i Andreja Zakonjšek kao Masetto i Zerlina. Predstava je muzički temeljito nastudirana, orkestar je svirao finim tonom, udio zbora bio je korektan. Zasmetao je tek pomalo jednoličan tempo, što je izvedbu u dojmu oduljilo. Marko Gašperšić ju je korektno vodio, ali nije dirigent od formata dostatna za golemu elementarnu snagu ovoga beskrajno kompleksnog glazbenoscenskog remek-djela, nikada posve otkrivena u cijeloj svojoj dubokoj slojevitosti..

Unatoč svim prigovorima — a gdje su žive izvedbe Don Giovannija u kojima ih nema? gdje su takvi pjevači koji mogu savršeno pjevati i isto tako biti scenski potpuno uvjerljivi? i gdje je dirigent Giulinijeva formata? — ovo je gostovanje važan prilog hrvatskome glazbenom i kulturnom životu, što upotpunjuje našu opernu ponudu i po scenskom uprizorenju otvara, barem za sada u nas, nove zaboravljene vidike.

Marija Barbieri