Sretan rođendan, maestro!

Sretan rođendan, maestro!

Duboko osjećajući kako je Pogorelićeva društvena ličnost djelo mišljenja malog, ali medijski utjecajnog broja ljudi, misleći pri tom na glasine i negativne stavove o Pogoreliću, koji su — kao i svako zlo — bivajući jači od plemenite umjetničke vibracije, vremenom prerasli u gotovo javni otpor spram pijanista, nisam mogla ostati ravnodušna na zlurade komentare nakon agencijske vijesti (u proljeće ove godine) da se pijanist povukao od javnosti na nekoliko godina zbog depresije.

Cijela povijest slučaja Pogorelićpovijest je nevjerojatne količine upotrijebljenih pseudoargumenata (argumentum ad hominem, argumentum ad populum, argument sveopćeg slaganja i argument batine, kao najčešći) u pokušaju da se našega pijanista duboko i po svim ljudskim kategorijama ponizi, emotivno destabilizira i onemogući u javnom djelovanju u domaćoj sredini. Što je bio njegov zločin? To što se po svome profilu nije uklapao u tip idealna glazbenika kojega u nas vole: rutinerski reproduktivac što mehanički svira, ponekad šmira i brlja, guta note u pasažima — ali se svi prave da to ne čuju jer, tobože, time pokazuje da je od krvi i mesa, tjedan prije koncerta još se grčevito drži nota (a ponekad i na koncertu ako je u zrelijim godinama), nema izraženu umjetničku osobnost, osrednje je inteligencije, sa svima ljubazan i većini podilazi, pretežno nema ništa pametno reći u intervjuima pa se novinar mora mučiti da izvuče stvar, tendira mediokritetstvu i purgeraju, ne vlada u potpunosti sobom i nema jaku koncentraciju za vrijeme svirke; svira od bolećivog do patetičnog ili divljački neartikulirano udara po klavijaturi, smatrajući kako je to suvremeni zvuk, previše pedalizira i ne sluša se dok svira te je, jednom riječju, krunski dokaz da su pijanisti najčešće fah-idioti najgore vrste... Sve to Ivo Pogorelić nikada nije bio: već kao mladić zapanjujuće svestrano i temeljito obrazovan u području teorije i filozofije glazbe, umjetnosti, književnosti, filozofije, politike, društvenih znanosti, s nervom, zapažanjem i znatiželjom istinskog intelektualca, duhovit, duboko human, profinjen, plemenit i široke geste... Dakle, upravo antipod.

Kako je moguće da je naš medijski prostor trajno bivao otvoren i propusan za tako negativan odnos spram Ive Pogorelića, namjerno prenošenje i montiranje problematičnih, jednostranih i nestručnih kritika od kritičarskih konzervativaca ili polupismenih tipova iz inozemstva, a prilično zatvoren za mnoge pozitivne vijesti o njegovu životu i radu? Jer, poznavajući ljudsku psihu, jedna negativna vijest uvijek ima veću težinu i reperkusije od šest ili sedam pozitivnih. Prolazili su mjeseci (i godine!) da se o njemu ništa u nas nije čulo ili pisalo, a stizale su tek na kapaljku u glazbenim kuloarima vijesti o njegovoj humanitarnoj djelatnosti, turnejama, snimanjima, velikim uspjesima, druženju s kulturnom i umjetničkom istinskom elitom svijeta?

No, kada je već Pogorelić daleko od nas, tiha vojska štovatelja njegove glazbe marljivo kupuje CD-ove, kojih se u Zagrebu (gdje nije nastupio od 1994) može u ovome trenutku nabaviti i naručiti desetak. Simptomatično je da nikada nisu na rasprodajama i da se stalno naručuju nove pošiljke. Hoće li nam to biti trajan surogat za Pogorelića uživo?

Sjetimo se da je još za vrijeme bivše Jugoslavije, početkom osamdesetih, sa suprugom, pijanisticom i pedagogom svjetskoga glasa Alisom Kezeradže imao ozbiljnu namjeru otvoriti međunarodnu pijanističku školu u Zagrebu, i poslije u Dubrovniku, no nije se tobože mogao pronaći prikladan prostor?! Svi normalni ljudi u ovoj zemlji još se i danas pri pomisli na to hvataju za glavu. Jer, da je on tada u Zagrebu otvorio međunarodnu dodiplomsku i postdiplomsku školu klavira, štošta bi se na našoj Muzičkoj akademiji moralo promijeniti...

Pogorelićev će životni oslonac uvijek ostati stotine tisuća štovatelja diljem svijeta. Pa i u ovoj maloj Hrvatskoj, gdje je suvremenim i revolucionarnim načinom interpretacije generacijama mladih ljudi vratio vjeru u zdrav odnos prema klasičnoj glazbi i u zdravu svirku punu života, bez sladunjavih, bolećivih i patetičnih prizvuka te pogrešna, jednostrana čitanja notnih oznaka i izvornika, očistivši klasičnu glazbu od naslaga starudije.

Svjesna da je ovo možda neobična čestitka za umjetnikov četrdeset i treći rođendan, želim mu u ime svih onih koji ga duboko vole i cijene kao umjetnika da — bez obzira je li ga shrvala depresija kako je službeno objavljeno ili se samo odmara i uvježbava novi program — zaokruži svoju umjetničku i ljudsku misiju zamišljajući metaforu feniksa, koji se nakon svega diže iz pepela još jači i otporniji, transformirajući sve zlo iz okoline u pozitivnu kreativnu snagu...

P. S. — ...i da ponovno nastupi u svome Zagrebu.

Iva Körbler