Sjajna Martina Tomčić

Sjajna Martina Tomčić

Carmen je odavno prerasla okvire iz kojih je proizašla u noveli Prospera Mériméea i poslije u operi Gergesa Bizeta. Peter Brook sintetizirao je njezinu tragičku bit u poznatoj pariškoj predstavi, koja je postala simbolom i pokazateljem pročišćenosti ne samo Carmen nego općenito tradicionalnoga pristupa operi s njezinim uvriježenim zadanostima. Nastupom novoga, današnjega vremena nakon prijeloma stoljeća koje sve više isijava zlokobnošću, Carmen nadahnjuje i potiče nova promišljanja, potvrđujući se kao arhetip zapadnoga svijeta i njegove kulture.

Na talijanskoj plesnoj sceni ljetnoga rimskog festivala Italiarte Carmen se pojavila, u izvedbi Teatra Nouvo iz Torina, kao protagonistica osuvremenjene ratno-političke plesne priče. Djelomično je zadržala osobine sunca juga i odraza Mediterana, ali daleko od idiličnosti što je takvi atributi asociraju. Prostor Carmenina ishodišta, Sredozemlje, danas sve više budi tjeskobu zbog političkih silnica koje se preko njega prelamaju. U Carmen više nema ničeg španjolskoga, ničeg francuskoga. Ona postaje projekcija žene koja posjeduje jedino sebe samu, svoju snagu i čežnju za boljim životom. Carmen se utjelovljuje kao stalna socijalna težnja juga prema sjeveru. Ona može biti izbjeglica, žena iz Albanije, Afganistana ili s Kosova, koja osim vlastita mozga i, eventualno, ljepote nema ništa drugo, ali ima pravo na bolji život.

Sa sukladnim se promišljanjem Carmen javio redatelj Petar Selem premijerom Bizetove opere u Hrvatskome narodnom kazalištu u Osijeku. Njegova Carmen živi u današnjem svijetu ispunjenu drogom, sve aktivnijom specijalnom policijom, sve neuspješnijim odgojem djece, sve mahnitijim hedonizmom. Carmen živi u tom svijetu, ali mu ne pripada. Nastoji se ostvariti kao žena i kao ljudsko biće. Pri tome ona ne zavodi nego privlači naglašenom, nezatomljenom seksualnošću u potrazi za srećom koja pripada drugima. Sve se više udaljava od vanjskoga svijeta, zatvara u svoj koji nestaje u imploziji, od Don Joseova noža, kako je zapisao još Mérimée.

Takvu Carmen predstavila je prvi put u kratkoj, ali uspješnoj karijeri mlada mezzosopranistica Martina Tomčić. Zračila je energijom suvremene operne igre, vladala tijelom i pokretom te bila zapravo redateljevom suradnicom u koncepciji lika. Odgovorno tvrdim: da je Martina Tomčić pohađala zagrebačku Muzičku akademiju i da nije završila zapadnoeuropski tip visokoškolske glazbene ustanove kao što je Visoka glazbena škola u Grazu, ne bi bila u mogućnosti, bez obzira na nadarenost, plesnost ili muzikalnost, ostvariti takvu Carmen visoke osviještenosti tijela scenskoga izvođača. Pjevački je pokazala dovoljno sa zanimljivim glasom opore boje i sonornoga dubokog registra i s mogućnošću da daljim nastupima pjevački još više obogati lik.

Cijeli ansambl Osječke opere, solisti i zbor, trudili su se postići što veću uvjerljivost osebujne scenske koncepcije što su je uz Petra Selema ostvarili njegov suradnik Antun Marinić, scenograf Marin Gozze i kostimografkinja Dora Argento. Dirigent Zoran Juranić osigurao je primjerenu glazbenu izvedbu u kojoj se posebno izdvajao orkestar toplom liričnošću orkestralnih intermezza.

Carmenin partner na premijeri, tenorski gost iz Italije Antonio De Palma, na prvi se pogled zbog vanjštine starijega gospodina učinio neprikladnim partnerom mladoj atraktivnoj Carmen. Zahvaljujući dramatskoj kvaliteti glasa i sigurnoj, u dobru smislu rutiniranoj interpretaciji, postigao je potrebnu uvjerljivost. Svi ostali tumači — Sanja Toth Špišić kao Micaela, Tomislav Bekić kao Escamillo, Berislav Puškarić kao Zuniga, Berislav Jerković kao Morales, Vesna Baljak kao Frasquita, Ljiljana Čokljat kao Mercedes, Krunoslav Tuma kao Remendado i Nenad Tudaković kao Dancairo uspješno su pridonijeli uspjehu suvremene Carmen.

Davor Schopf