S osobne strane

S osobne strane

Iako se još ne možemo odlučiti koji je od dva najveća izdanka totalitarizma, navodno distinktivne odrednice 20. stoljeća, gori, oba su postala temom kazališnih rekonstrukcija. Ipak, nasuprot velikim potezima slikanim kolektivističkim predstavama i tekstovima s gomilom likova i naličja, postoje mali komadi koji ponekad i bolje predočavaju masovne fenomene nakon kojih ostaje gomila pitanja, ali još više onih koji pitanja više ne mogu postaviti. Takva je Eva Braun, monodrama Nijemca Stefana Kolditza, premijerno izvedena u Teatru Exit početkom studenog, iako zapravo sporadično igra još od svibnja. Ulogu je redatelj Edvin Liverić povjerio Dariji Lorenci, jednom od eksponenata tog kazališta i glumicom koja se, nakon nimalo nevažnih ansambl-uloga, odlučila upustiti u monodramu.

Eva Braun monolog je posljednjega sata života Hitlerove ljubavnice, strogo čuvane tajne Trećeg Reicha, između njihova vjenčanja i zajedničkog samoubojstva. Fragmentarna struktura Kolditzova teksta otkriva postupno dijelove nepovezane, shizofrene komunikacije Eve Braun s vlastitim i kolektivnim sjećanjem, njezinom trenutačnošću i njezinom — budućnošću. Upravo ta budućnost, koja je u slučaju Eve Braun vrlo izvjesna, onaj je dramski impuls koji je i gledatelju i liku od početka jasan — redatelj, uz pomoć Ivana Marušića Klifa, to rješava samo potmulim zujanjem unutrašnjosti bunkera i pokojom sve bližom detonacijom.

Vjerna žena

Intrigantnost teksta, pa onda i predstave, nosi nemogućnost određivanja pravog lica Eve Braun — ona je istodobno i glupača koja ne razumije što se oko nje događa, manipulantica kojoj je loše krenulo i vjerna žena koja će uz svog muškarca ostati do kraja, ma kakav i ma kad taj kraj bio. Univerzalnost rečenice »Ja sam samo željela malo sreće« i relativizacija koju nosi podsjećaju na rečenice Harryja Limea iz Trećeg čovjeka, a njegove točkice koje gleda s Pratera u Eve su samo malo bliže i dolaze u kompleksu likova iz njezina vanjskog života, onoga u kojem nitko nije znao da je ona šesnaest godina gledala i opsluživala mitski jedini testis Velikog vođe.

Onima pak koji u Evi ne žele vidjeti simbol nego živu minhensku provincijalku koja je pukim slučajem postala ljubavnica povijesne figure specifične aure, naći će potvrdu tome u njezinu gotovo grotesknom shvaćanju moći njezina ljubavnika, one kojom i Eva kompenzira njegovu ljubavnu nemoć. Tako ona u zamišljenom filmu, o kojem je par zajedno sanjao, želi glumiti i scenu kada je od Hitlera tražila poništenje zakona koji bi njemačkim ženama zabranio trajnu ondulaciju.

Eva Braun Darije Lorenci tako pokazuje krajnje točke raspona u kojem se kreće Kolditzov lik, no predstava ipak naginje osobnoj strani, onoj koja prije nalikuje ispovjednim rubrikama ženskih magazina nego pokušaju rekonstrukcije povijesne ili kulturne ikonografije zadanog vremena. Upravo je zato ovog ljeta na umaškom festivalu Zlatni lav, gdje je Exitova Eva Braun igrala uz onu beogradsku u izvedbi Mirjane Karanović, ostavila bolji dojam. Bez odustajanja od povijesti, nekad ju je bolje decidirano zaobići ili joj prići s osobne strane, a upravo je to napravio Edvin Liverić ovakvom Evom Braun. A Daria Lorenci uspješno je položila još jedan, vjerojatno i najteži glumački ispit.

Igor Ružić