Ružičaste cipelice

Ružičaste cipelice

Marinela (1971) pseudonim je kojim je osim mnogih proza po periodici potpisana i zapažena zbirka priča Lift bez kabine (Meandar, 1996). Poštujući njezinu želju za anonimnošću ne komentiramo čak ni nove uratke nego ih prepuštamo čitateljstvu.

Pogledao je oči u ogledalu i rekao:

— Dobro jutro, gospodine predsjedniče.

Lice koje mu je uzvratilo imalo je tupast pogled. Bar mu se tako činilo.

— Sretan rođendan — još je zamucao. Pokušao se nasmiješiti. Tip u ogledalu kao da namjerno nije odgovarao na njegovo namigivanje.

— Trebalo bi se umiti i obrijati, kad bi za to bilo potrebe — rekao je naglas.

Gotovo da se odlučio leći natrag u krevet kad je čuo neku buku u hodniku hotela koja ga je privukla. Pogledavši kroz špijunku ugledao je prizor koji ga je iznenadio. Ispred susjedovih vrata stajala su tri naoružana muškarca. Prvi je na sebi imao masku Kalimera i zelene maskirne hlače, gol od pasa, nabijenih mišića bio je maljav po čitavom tijelu, u ustima je žvakao čačkalicu. »Čista klasika«, pomislio je i skrenuo pogled na drugog niskog i ćelavog tipa u bijelom odijelu s trbušinom koja se činila njegovim jedinim, ali moćnim oružjem. Nešto je užurbano objašnjavao, okrećući se malo prema prvom, a malo prema trećem tipu. Za razliku od čudovišne bijele loptice treći tip bio je jednostavno cool. Iako je u hodniku hotela većina rasvjete bila razbijena i već je davno pala noć usprkos tome što je sam sebi zaželio dobro jutro učinilo mu se najprije da nosi naočale, no pogledavši bolje vidio je da je to zapravo crni povez. Osim poveza i sva ostala odjeća na čovjeku bila je crna, čak i njegova kosa, crnija od odjeće, samo nešto nije bilo u redu s njegovim cipelama. Bile su ružičaste. Lakirane ružičaste cipele s visokom jako tankom petom. Da je mogao pogledati iz blizine, vidio bi i malene ružičaste mašne, jednu naprijed i dvije sa svake strane pete. No i ovo što je vidio činilo mu se zanimljivim, pa je, neočekivano i za samog sebe, naglo otvorio vrata i povikao:

— Hej, ljudi!

Tipovi su se odmah sinkronizirano okrenuli iako nisu dugo stajali ukipljeni. Uskoro ga je onaj naoko i zapravo najopasniji tip, »Kalimero« podigao pola metra u zrak držeći ga samo za vilicu.

— Rrrrrrhrrr... — mrmljao je.

— Pustite ga, molim vas — oko njega se raštrkao čovjek s trbušinom.

Čovjek u ružičastim cipelama pokušao se iskrasti hodnikom. Kalimero je potrčao za njim. Čuo se mukli udarac i naglo je nastupio potpuni mrak i tišina. Onda je najprije zalajao pas, pa na kratko zakukurikao pijetao i vrata susjedova stana su se otvorila polagano šireći svjetlost.

Čim je ušao u sobu (netko ga je gurnuo?) dvije snažne ruke bacile su ga na naslonjač i sva svijetla u sobi su se ugasila, osim ružičaste lampe koja je stajala na bijelom stoliću-sloniću. »Koji odvratan kič«, pomislio je pokušavši razaznati blještavu priliku koja je išla prema njemu. Zaustavivši se ispred slonića bijeli trbuh je pred njim postao ružičast.

— Ja sam Jack — rekao je — ponudite se kukcima, pardon, keksima — dodao je ubacivši jedan keks u usta. Zahrustao je kao da žvače skakavce. Nakon što je progutao, zakašljao se — oprostite. Ponudite se keksima.

Ne znajući da li da je bolje da ga posluša ili ne, sasvim zbunjen situacijom u kojoj se našao, odlučno je rekao:

— Ali meni je danas rođendan — slagao je, već drugi put u istom danu na istu temu.

»Manje ću piti«, pomislio je, aludirajući na izlazak koji je proveo sam prošlu noć i noć prije, osjetivši se na kraju tako osamljenim da si je nakon neprospavanog dana poželio čestitati rođendan. Želio je ići kući. Gdje ga netko pozna. Ali ovo. Bilo je sasvim spontano.

— Najbolje su spontane proslave — kao da mu čita misli rekao je Jack — Što vi mislite, Amy? — pitao je okrenuvši se prema mraku.

— Ja ne mislim — uzvratio je ženstven glas pri čemu se nije dalo zaključiti misli li ozbiljno.

— Amy se opet šali — zaključio je Jack — Još kuka — ponudio ga je pokazavši primjer.

Jack je pojeo sve s tanjura, a njemu se ionako nije jelo. Amy je šutjela i osim što je izjavila da ne misli kao da nije ni postojala. Kada je progutao posljednji keks Jack je obrisao ruke u svoj bijeli trbuh, ugasio ružičastu lampu i rekao:

— A sada vas ostavljam same.

Nakon što je trenutak ostao u mraku razmišljajući da li da ode ili ostane, čudeći se sam sebi zbog potonje mogućnosti, ipak je poželio vidjeti Amy. Baš kada je htio upaliti svjetiljku, snažne i nježne ruke odgurale su ga polako na pod. Najprije je čuo muziku, a zatim osjetio pritisak ženskih oblina na svom tijelu. »Jednu, dvije, pa tri, četiri, sve, sve, sve...«, brojao je pokušavajući uhvatiti to tijelo koje se vrtjelo na njemu. Premalo je reći da se uzbudio jer kada su mu dvije nježne ruke vezale povez oko očiju činilo mu se da osjeća strah, ali kada je sasvim jasno čuo muški kašalj negdje ispod svojih nogu zamro je.

— Ne, molim vas, neee! — zavapio je, no ona mu je već otkopčala hlače i sjela na njega.

— Zamijenili ste me s nekim, molim vas, nije mi rođendan, ja sam p... — objašnjavao je i to je pogubno djelovalo na njegovu muškost.

Amy je ustala sa njega i rekla:

— Ja ovo ne mogu, stalno se miče.

— I treba se micati — odbrusio je glas koji je, sada je bio siguran, pripadao Kalimeru.

— Možda da mu stavimo ružičaste cipelice — veselo je predložila Amy.

I zaista, kada mu ih je stavila, njegova muškost ponovo se vratila. I svi su bili zadovoljni, bar se tako činilo po uzdasima.

— Sretan rođendan, draga — iz mraka je šaptao Kalimero.