Recepcijska kapitulacija

Recepcijska kapitulacija

Polagana predaja ipak nije ni dremljiv ni uvredljiv, nego vrlo gledljiv film sa za hrvatsku kinematografiju netipičnim likovima, nipošto jednodimenzionalnima, u solidnoj interpretaciji glumačke trojke

Da lošu recepciju domaćega filma ne potkrepljuju i drugi podaci (broj kinoposjetitelja, mahom nabrušena kritika i novinske afere oko visokih autorskih honorara), moglo bi se pomisliti kako je riječ o dobro skovanoj zavjeri. Netko se naime svojski potrudio da hrvatski film dobije najlošiju moguću premijernu prezentaciju. A kada je riječ o višestrukom pulskom pobjedniku, filmu Polagana predaja Brune Gamulina, stvar postaje još čudnija ma koliko relativizirali vrijednost Zlatnih Arena. Onih nekoliko (do deset) uglavnom sredovječnih osamljenika, što su u ranijem večernjem terminu šestoga dana njegova prikazivačkog života krenuli u kino, vjerojatno se, poput autorice ovih redaka, namučilo prebirući iz kinoetera o čemu to prvih deset minuta na materinskom jeziku razgovaraju Filip Šovagović i Ranko Zidarić vozeći se automobilom. Budući da svaki pristojan redatelj zna kako već na početku mora dobro motivirati ono što će se događati sljedećih devedeset filmskih minuta, a u ovom je slučaju riječ o najbrbljavijem i najdinamičnije režiranom dijelu Polagane predaje, zvučna kulisa što ju je Gamulinu priredio zagrebački prikazivač, uz otužnu mizanscenu gledališta, samo je još jedan pokazatelj da je hrvatski film stekao sve uvjete za definitivnu recepcijsku kapitulaciju.

Kapitulacija gubitnika

Ironija je tim veća što Gamulinov film, nastao prema motivima romana Gorana Tribusona, zapletom priprema egzistencijalnu ili životnu kapitulaciju barem dvojice domaćih gubitnika. Marketinši agent (Šovagović), yuppie na hrvatski način, upravo proživljava osobnu i poslovnu krizu: u brakorazvodnoj parnici gubi stan i sina, kojega je supruga iznenada odvela na more. Ostaje mu samo obiteljski ljubimac — konj. K tome mu se klima i poduzeće upetljano u kupnju dubrovačkih hotela. Svakako pristojan motiv za putovanje od Zagreba do Dubrovnika i film ceste — što Polagana predaja po ikonografskim i žanrovskim sastavnicama jest, ali i za implantiranje prijepornih društvenih aktualija u žanrovski kostur. Potom dolaze žanrovski nužni suputnici. Nadomak moru, Petru Gorjanu silom se nametne autostopist Lukas (Sven Medvešek), apatrid-povratnik, jedan od onih brojnih nepredvidivih čudaka road movieja, koji po jadranskim hotelima traži majku prognanicu. U blizini je i Mala (Lucija Šerbedžija), nihilistična something wild-figura što se ukrcava u film pankerskim nastupom na pozornici lokalnoga bara, odrecitiravši potom, kao svoju prvu elitističku repliku, Dragojevićeve stihove iz zbirke Hodanje uz prugu (!). Po svemu zanimljiv trokut kakav smo, u različitim inačicama, imali prilike vidjeti i u drugim filmovima ovoga žanra.

Gamulinov scenarij, međutim, odveć olako podrazumijeva da se besciljni i beznadni, ma kako različita svjetonazora, habitusa i socijalnog backgrounda bili, odmah prepoznaju, a kada ih poveže i zajednička nevolja, što je u priču unosi usputna peripetija, makar i labavo prijateljstvo bit će zajamčeno. No, veza koja se po svojim sastavnicama mogla pretvoriti u varijantu odnosa tako blizu, a tako daleko, á la Jarmusch kao ni psihološko profiliranje likova sukladno pojedinim situacijama, ne funkcionira baš sjajno. Gamulinu je, čini se, bilo važnije humornim crticama razigrati putovanje — ponovljene epizode s recepcionerima dalmatinskih hotela (igra ih Dražen Kühn) i s bahatim gostioničarima što ih prate sve do Stona (Slaven Knezović i Željko Vukmirica) — nego jačim emotivnim i ugođajnim naglascima te razradom na početku natuknutih motiva poduprijeti finale filma.

Neprimjeren obrat

Utoliko neuvjerljivije djeluje Gorjanovo samoubojstvo kamerom u konjušnici, vjerojatno zamišljeno kao citat Kinoamatera Krzysztofa Kieslowskog. Jednako neprimjerenim čini se obrat ex machina — pljačka dubrovačke banke, kao aluzija na poznate financijske afere oko dubrovačkih nekretnina i pokretnina. Gamulin je oba završna događaja slabašno pripremio. Jer, kinoamater Kieslowskog metaforički se ubija onim što mu je, kao nametnuto oruđe politike, polako, ali sigurno uništavalo privatni život, dok je slučaj Dubrovačke banke i prodaje hotela, ovako uveden, ipak samo periodična novinarska (i politička) tema koja je u Gamulinovu filmu scenaristički aktualizirana tek na svršetku. Ako se tome pridoda i kolebljiv timing filma, s mjestimice redateljski suhim, a glazbom (Davora Rocca) preplavljenim pasažima, nije čudno što su prve kritičarske reakcije na Polaganu predaju bile posve mlake.

Začudo, Polagana predaja ipak nije ni dremljiv ni uvredljiv, nego vrlo gledljiv film sa za hrvatsku kinematografiju netipičnim likovima, nipošto jednodimenzionalnima, u solidnoj interpretaciji glumačke trojke. Šteta je što je kamera Enesa Midžića razglednički zaljubljena u urbani Mediteran i što hrvatski redatelji odveć vjeruju kako baš svaka priča s domaćom etiketom mora, barem djelomice, crpsti građu iz crnih kronika. Istodobno nas uvjeravaju kako pred sobom imamo esenciju egzistencije u žanrovskom ruhu novoga filma, nesvodivu na tipične ili stereotipne domaće pripovijesti.

Diana Nenadić