Raznoliko, ali neaktualno

»Kazalište«, gl. ur. Sanja Nikčević, br. 5-6, Zagreb, 2001.

Tema ovog broja »Kazališta« obilježavanje je pedesete godišnjice Akademije dramske umjetnost (ADU). Kako bi nam pružilo što bolji pregled djelovanja ADU, uredništvo objavljuje razgovor s novim dekanom Vjeranom Zuppom i anketu o Akademiji provedenu među njezinim bivšim studentima. Tri glumačke generacije govore o pedeset godina Akademije. O poštovanoj, cijenjenoj i nedodirljivoj dami iz pedesetih (tekst Bobija Marottija, nekadašnjeg profesora), preko kolegice pune razumijevanja s kraja šezdesetih (o kojoj piše nekadašnji student Žarko Potočnjak) do starice koju su njezini studenti počeli mrziti i omalovažavati (kako je, hrabro i iskreno, opisuje njezin današnji student Goran Vrbanić).

Hrvatska scena — premijere donosi nam izbor od četiri prošlosezonske premijere. To su: Gloriana Borisa Senkera u izvedbi Hrvatskog kazališta u Pečuhu, Brat magarac Renea Medvešeka u izvedbi ZKM-a, Mimoilazišta Stephena Greenhorna (Satiričko kazalište Kerempuh iz Zagreba) i Ljepotica iz Leenanea Martina McDonagha (Iskon scena, Mala scena, Zagreb). Osvrt na svaku predstavu daje nam Pogled iznutra, u kojem o predstavi piše netko tko je bio uključen u proces njezina nastanka i Pogled izvana u kojem možemo pročitati kritičarski osvrt na predstavu.

Sanja Nikčević u tekstu Što se novo događa u evropskoj drami ili tko je protjerao priču osvrće se na povratak kazališta svojim korijenima odnosno dramskom tekstu i piscu. Nakon polustoljetne vladavine redateljskih vizija, obrada i dramatizacije, publika je, zasićena tadašnjim pristupom, počela odlaziti iz kazališta, i to je bio inicijator promjena. Europski su se redatelji, tražeći pisce, okrenuli onima koji njeguju dramsko pismo unatoč europskim navadama — Englezima. Osim zemljopisnog podrijetla autora, ono što čini novu europsku dramu jest njezina tematika — obitelj i obiteljska (psiho)patologija. No, upozorava autorica, ne dopustimo da nas termin nova europska drama zavara jer se u konvencijama teatra zapravo ništa nije promijenilo. One su, i dalje, u rukama redatelja, dok je tematska odrednica nedovoljna da bi se na temelju nje moglo govoriti o novom kazalištu. Ona je samo tema, ni više ni manje vrijedna od bilo koje druge.

Kakvo je stanje u nas? Mnogo bolje nego što to na prvi pogled može izgledati — kaže Sanja Nikčević. Država je u posljednjih desetak godina uložila veliki napor u njegovanju domaće drame kroz natječaj za Nagradu za dramsko djelo Marin Držić. Pokrenut je festival Marulićevi dani kako bi se potaknulo pisanje i postavljanje domaćih djela. Sve to rezultiralo je pojavom većega broja kvalitetnih pisaca i dramskih tekstova, od kojih su najveći medijski interes izazvali glumci u ulozi pisaca Filip Šovagović, Elvis Bošnjak i Trpimir Jurkić. U nas se još nije dogodilo dramsko kazalište, kazalište koje određuje tekst, ali je medijska pompa ipak vratila pogled na pisca — zaključuje Sanja Nikčević.

Fenomen glumaca-pisaca u tolikoj je mjeri zainteresirao uredništvo da su osim dva teksta posvećena tome odlučili objaviti i drame navedenih autora. Uz dvije već izvedene (Šovagovićeve Ptičice i Oca Elvisa Bošnjaka) možemo pročitati i, dosad neizvedene, Nevažne priče — malu dramu s perona Trpimira Jurkića.

Lijep dizajn naslovne stranice, koji se ponavlja iz broja u broj mijenjajući samo boju (polumrak praznoga gledališta kao istovremeni poziv publici, ali i upozorenje kazalištarcima da kazalište bez publike ne postoji) i vrlo dobar grafički prijelom, uz raznolikost tema posvećenih kazalištu i kazališnoj umjetnosti uopće, prednosti su ovoga časopisa. Prigovor bi se mogao uputiti dinamici izlaženja, što umanjuje aktualnost nekih tema obrađenih u njemu. Pedeseta godišnjica ADU (tema broja) bila je prošle godine, a ni sjećanje na Fabijana Šovagovića nije objavljeno u ovom broju, iako je još prošli broj objavljen nakon njegove smrti.

Goran Ivaniš