Rariteti i delicije

Zašto su organizatori koncert etiketirali kao obilježavanje desete obljetnice smrti Borisa Papandopula, kada je od Papandopulovih djela izvedena samo jedna kraća skladba? Zar maestrova obljetnica ne bi zaslužila cjelovečernji koncert njegovih orkestralnih skladbi

Važniji koncerti u Zagrebu protekloga dvotjednog razdoblja održani su, stjecajem okolnosti, gotovo u slijedu, između 7. i 10. studenog i u istom prostoru — velikoj dvorani Lisinskoga. Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije ovoga je puta bio tek popratnim sudionikom glazbene priredbe naslovljene Svečanost orgulja održane u sklopu ciklusa Lisinski subotom. Prvi dio koncerta bio je u znaku orguljaškog recitala Ljerke Očić, koja se na djelomično obnovljenim orguljama u Lisinskom predstavila odabranim djelima Franza Liszta, Johannesa Brahmsa, Césara Francka i Borisa Papandopula. Dvije rjeđe izvođene koralne predigre iz Brahmsova opusa 122 našle su se tu uokvirene poznatim orguljaškim skladbama, kakave su primjerice Koral u a-molu i Preludij, Fuga za varijacije op. 18, Césara Francka, te Lisztova Fantazija na B-A-C-H. Sva su djela naglašene virtuoznosti, izvođenje kojih je Ljerku Očić predstavilo kao tehnički vrlo spremnu, profesionalnu glazbenicu, premda je njezino tumačenje spomenutih skladbi ostalo u okvirima predvidljivog, a obilne agogičke slobode prema usvojenom, možda i nesvjesnom predlošku, ostavile su, nakon opetovanih ponavljanja, dojam prepoznatljiva interpretativnog modela. Kraj prvog dijela koncerta ostavljen je za izrazito virtuozno djelo Toccata chromatica Borisa Papandopula, koje je Ljerka Očić odsvirala s mnogo temperamenta i naglašenom koncertantnom blistavošću.

Dva koncerta za orgulje i orkestar ispunila su drugi dio programa, no on je u cjelini ostavio slabiji dojam. Tome je najviše pridonijela blijeda izvedba jedne ionako ne osobito zanimljive skladbe, Koncerta za orgulje i orkestar u D-duru F. X. Brixija, u kojem je očigledni trud za oživljavanjem partiture što ga je pokazala Ljerka Očić bio gotovo anuliran umrtvljenim orkestrom pod ravnanjem, činilo se, odsutnoga Pavla Dešpalja. Nedostatak energije nije se toliko osjećao pri izvedbi Koncerta za orgulje, gudače i timpane u g-molu Francisa Poulenca, čija su vedrina i poletnost, osobito u trećem stavku, ipak uspjeli malo animirati orkestar. No valja priznati da Ljerka Očić od njega nije imala očekivanu potporu, pa je, u pogledu dosega interpretacije, njezin solistički nastup u prvom dijelu koncertne večeri polučio daleko veći efekt. Ostaje, dakako, otvorenim i pitanje zašto su organizatori ovaj koncert etiketirali kao obilježavanje desete obljetnice smrti Borisa Papandopula, kada je od Papandopulovih djela izvedena samo jedna kraća skladba? Zar maestrova obljetnica ne bi zaslužila cjelovečernji koncert njegovih orkestralnih skladbi, budući da je njegov instrumentalni opus među opusima hrvatskih skladatelja jedan od najbogatijih?

ZF i švedski dirigent

Dan prije Zagrebačka filharmonija održala je redoviti pretplatnički koncert za Plavu oktavu. Orkestar je vodio švedski dirigent Mika Eichenholz, jedan od vodećih švedskih glazbenika srednje generacije. Svoje dirigentske vrijednosti — snažni temperament, muzikalnost, sigurnost nastupa — potvrdio je na ovom koncertu izvedbom Treće simfonije u c-molu Sergeja Prokofjeva. Djelo je to nastalo kao popratni produkt pri stvaranju opere Plameni anđeo, pa se može shvatiti i kao neka vrst operne suite, koja povezuje kontraste pojedinih opernih prizora u omeđeni protok četiri uobičajena simfonijska stavka. Kao u nas rijetko izvođeno djelo Prokofjevljeve simfonijske ostavštine, Treća simfonija bila je osvježavajući kontrast u sklopu programa, na kojem su još u prvom dijelu izvedene dvije skladbe Ludwiga van Beethovena, uvertira Koriolana i Treći koncert za glasovir i orkestar u c-molu.

Uz vrlo dobar dojam što ga je ostavio Mika Eichenholz, program je imao i zvijezdu večeri, pijanisticu Dubravku Tomšič. Vraćajući se uvijek s radošću u Zagreb, uz koji je vežu mnoga lijepa umjetnička sjećanja, Dubravka Tomšič svake se dvije, tri godine pojavljuje kao solistica uz jedan od zagrebačkih simfonijskih orkestara. Recital u Zagrebu, čini se, ne može dobiti, ali je uz spomenute orkestre bilo, barem za sada, moguće organizirati poneki njezin koncertantni nastup. Zagrebačka publika, koja ju je upoznala još kao čudo od djeteta, posljednjih je godina bila lišena gotovo svih relevantnih pokazatelja njezine svjetske karijere. Evo podatka koji govori o renomeu što ga uživa u Sjedinjenim Državama: tijekom ove sezone bit će solistica na velikoj oproštajnoj turneji što je Seiji Ozawa poduzima s Bostonskim simfonijskim orkestrom, prije svog odlaska na novo mjesto Generalmusikdirektora Bečke državne opere! Dubravka Tomšič pripada pijanistima klasicima današnjice. Njezina suzdržanost, preciznost, odmjereneost, ali i tehnička perfektuiranost, koja je, po potrebi, za tren, pretvara u blistavo virtuoznu pijanističku pojavu, divno su dozirane osobine njezina apolinijskog pijanizma. Takav je bio i ovaj njezin, betovenovski - klasično čist, mocartovski ležeran. Trebalo je, osobito u finalu koncerta, poslušati njezin jeu perlé, kao uzorak profinjena virtuoziteta bez oholosti romantičarskog pretjeravanja, da bi se shvatio stupanj rijetko izbalansirane perfekcije na kojoj počiva njezino pijanističko umijeće. Dubravka Tomšič apsolutno je dominirala ovim koncertom i po njoj ćemo ga i pamtiti!

Cjelovita energija

No, ako bi se iz proteklog razdoblja željelo izdvojiti koncertne događaje u cijelosti, izbor bi bez dvojbe pao na veliko gostovanje Birminghamskog simfonijskog orkestra, koji je u Zagrebu nastupio sa solistom Heinrichom Schiffom i pod ravnanjem Sakarija Orama. City of Birmingham Symphony Orchestra djeluje već više od osamdeset godina. Mnogi znameniti engleski dirigenti vodili su taj orkestar (primjerice Adrian Boult), a posljednje veliko ime među njima u svijetu je znani Simon Rattle, aktualni šef dirigent Berlinske filharmonije. Rattlea je naslijedio Sakari Oramo, prvorazredni glazbenik snažne volje, velikog znanja, moćne energije i izvanredne samodiscipline, koja mu omogućava da ostvari viziju glazbe kako je osjeća i kako je želi tumačiti. Njegova povezanost s orkestrom na osnovi uzajamna povjerenja gotovo je organska. Birminghamski simfonijski orkestar i Sakari Oramo djeluju kao cjelovita energija, dopunjuju se i međusobno podupiru, a rezultat tog zajedništva protok je žive glazbe u simbiozi njegova htijenja i vlastita viđenja.

Pokazalo se to u izvedbi Pete simfonije, op. 50 Carla Nielsena, zagrebačkoj publici nepoznata autora i njegova djela kasnoromantičarskog simfonijskog predznaka, ali i prepoznatljivih skladateljevih osobnih značajki. Djelo velikih gradacija, specifične formalne konstrukcije s obilnom uporabom ostinatne tehnike otkriveno je velikom dirigentskom gestom Sakarija Orama kao snažna, monumentalna simfonijska torevina. Blistavi sjajni zvuk orkestra, vrlo izdiferenciran u kvaliteti i intenzitetu, mogao se kao specifična osobina gostiju iz Birminghama prepoznati već u izvedbi Četiri preludija o moru, op. 33 a iz opere Peter Grimes Benjamina Brittena, kojima je započeo zagrebački koncert. Solist večeri, violončelist Heinrich Schiff, odsvirao je solo dionicu popularnog Dvoűákova Koncerta za violončelo i orkestar u h-molu malo robusno, ne apsolutno tehnički besprijekorno, ali sa snažnim emotivnim nabojem, u velikom stilu i s velikom gestom, koju si može dopustiti samo umjetnik snažne osobnosti, poput Heinricha Schiffa! A takvima je teško bilo što zamjeriti!