Prvih 200 brojeva

Proslaviti dvjestoti broj i nije mala stvar, a upravo prije dva tjedna uspjelo je to »Vijencu«. Da to nije mala stvar, priznat će svatko tko poznaje prilike koje su obilježile proteklo desetljeće. U tom razdoblju jedna od glavnih zadaća bila je zadržati široku čitalačku publiku. Stoga je izlazak iz tiska jubilarnoga dvjestotog broja bila prigoda za njegovo dostojno predstavljanje. U svečanoj dvorani Matice hrvatske, prepunoj suradnika, čitatelja i prijatelja, pod slikama Matičinih predsjednika, od Draškovića do Gotovca, pozdravnu riječ uputio je predsjednik Matice hrvatske, akademik Josip Bratulić. Naglasio je kako povijest današnjeg »Vijenca« započinje 1993, ali njegovi počeci sežu u još dublju prošlost i godinu 1869, kada ga je pokrenula Matica ilirska kao središnji list hrvatske književnosti i kulture 19. stoljeća i u njegovo zlatno doba kada ga je vodio Augusta Šenoa. Prekidajući nekoliko puta životni put, današnji »Vijenac«, preuzimajući tu baštinu, izlazeći kao dvotjednik, pruža velik i obilan izbor građe zahtjevnu čitateljstvu. U njemu se ogledaju najbolji glasovi hrvatske kulture i druge vrijednosti svima nama danas potrebne, a tolerancija je jedna od najsvjetlijih točaka. Svojim brojevima od 1993. »Vijenac« je bio zrcalo naše zbilje istaknuo je na kraju akademik Bratulić.

Nazočnima se potom obratio glavni urednik »Vijenca« Mladen Kuzmanović, naglasivši pritom kako je današnji »Vijenac« rezultat rada četiriju redakcija, počevši od one Slobodana Prosperova Novaka, koji je »Vijenac« i obnovio, redakcije Borisa Marune i Andree Zlatar te na kraju ove današnje — mlade ekipe kojoj je na čelu što je uredila posljednja sedamdeset i tri broja te dosegnula brojku dvjesto. Prisjetio se glavni urednik i trenutka kad je preuzeo to mjesto, kada telefon nije zvonio, kad se uredništvo osjećalo odbačenim. Napornim radom, želeći prije svega stvoriti novine koje će u potpunosti pokrivati svoj podnaslov, ne želeći biti ni lijevo ni desno nego u matici, odbijajući sve radikale i stvarajući atmosferu mira i distance s koje se sve bolje vidi, ova redakcija postigla je ono što danas jest. Njegova je želja za budućnost da s mladim suradnicima napravi još bolje novine.

I akademik Radoslav Katičić osvrnuo se na teška vremena, naglašavajući kako je današnja redakcija preuzela kormilo u teškim uvjetima, ali zauzimajući se za neosporne vrijednosti hrvatske kulture, skupivši ljude različitih orijentacija, među kojima su i neka od najistaknutijih imena hrvatske kulture, da skupa stvaraju, a ne da se pobijaju — uspjela se održati.

Nakon uodnih riječi uslijedio je neformalni dio proslave, u podrumima Matičine palače. Predstavljanje je okupilo brojne uglednike kulturnog i javnog života predvođene ministrom kulture Antunom Vujićem, ali i brojne suradnike i prijatelje »Vijenca«. U današnje vrijeme modernih komunikacijskih tehnologija bila je to prigoda da se neki od suradnika prvi put vide, ali i da se sretnu stari prijatelji i znanci, da se razmjene mišljenja o novoj knjizi ili kazališnoj predstavi, filmu ili koncertu. Bila je to zasigurno jedna od rijetkih prigoda da se gotovo svi suradnici »Vijenca« okupe na jednom mjestu i uz prigodnu zakusku zabave se do kasnih večernjih sati.

Antonija Vranić

Prigodne riječi pri predstavljanju 200. broja »Vijenca«

Predstavljamo tako 200. broj kulturnih novina naše Matice. Zamoljen, rado se odazivam da u toj prilici reknem nekoliko riječi. Ostalo mi je, naime, u živom sjećanju kako je ovo uredništvo preuzelo list i povelo ga u novo razdoblje. I iznenadio sam se kad sam malo prije ovdje čuo da je od tada prošlo samo dvije godine i deset mjeseci. Čini mi se, naime, kao da je bilo više. To pak već samo po sebi nešto kazuje. Toliko mi je u tome vremenu »Vijenac« značio, toliko me puta zaokupio, toliko meni bitnih obavijesti prenio, toliko pozornosti vrijednih misli predočio i toliko poticaja dao da mi se čini kako sve to nije moglo stati u tako malo vremena. Takav je, razabire se odatle, »Vijenac« meni, pa će biti da je takav nekakav i komu drugomu. Ne mogu sada ne radovati se tomu njegovu uspjehu.

Kada je ovo uredništvo počelo služiti Matici, a time i našoj kulturnoj sredini, vremena su bila teška i nevesela. U zboru tiskom objavljenih glasova jedva da je bilo čuti i takvih, kojima bi do sadržaja kulturnoga rada i do njegovih vrijednosti bilo više nego do iskazivanja svojega usmjerenja i zauzetosti oko načelnih i javnih pitanja i do pobijanja suprotnih ili samo drukčijih. »Vijenac« je tu odlučno raskrčio slobodan prostor razmišljanju i izražavanju, povukao brazdu, utemeljio kulturni diskurz koji ne pobija suprotna gledišta prije nego se okreće vrijednostima. A upravo to je zadatak Matice hrvatske, pa ona u takvu »Vijencu« doista ima svoje novine. Bez takva se stava nikoja kulturna sredina ne može plodno razvijati. Ne može ni hrvatska. Što bi bilo da su u Periklovoj Ateni čekali da se prvo riješe sva pitanja što su u javnosti bila otvorena i sporna, a bilo ih je, prije nego se ičega ozbiljno prihvate? Partenon nikada ne bi bio sagrađen!

»Vijenac« je krenuo smjerom koji je teško dosljedno zadržati. A on je u tome uspio. Ne bez kolebanja, ne bez nesigurnosti, jer bi inače usahnuo od zgrčenosti. Nikoga ne isključuje, svakomu daje do riječi, ali uvijek, kad gledamo na cjelinu, ostaje usmjeren na potvrđivanje vrijednosti, a ne na pobijanje, još manje na obezvrjeđivanje, pa i denunciranje suprotnih ili samo različitih gledišta i usmjerenja, kako to drugdje u kulturnoj publicistici u nas lako možemo sresti. Kad se počeo takav pojavljivati, bilo je kao da je sinula zraka svjetla. Svaki će se vjerni »Vijenčev« čitatelj naježiti od po kojega priloga u njem, ali će to, kada ga dalje lista i pročitava, ipak ostati njegov »Vijenac«. Kada se meni to dogodi, odmah pomislim kako ne bi valjalo da u njem nema i toga. Ne misle i ne osjećaju svi isto.

Stoga u ovoj svečanoj prilici, zadovoljan što sam se našao tu među Vama, izričem svoje čestitke redakciji, izričem svoje čestitke upravi Matice hrvatske, izričem svoje čestitke svima nama, hrvatskoj kulturnoj sredini, što imamo takve novine. Neka se pojavi još mnogo uspjelih brojeva!

Radoslav Katičić