Povijest i etika

Ivo Brešan, Astaroth, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 2001.

Većina je Brešanovih drama i proza nastala na fonu nekih klasičnih djela svjetske književnosti ili se barem koristi tzv. rekurentnim motivima koji se perpetuiraju kroz različita djela umjetničke tradicije. Istodobno, radnja je Brešanovih tekstova uvijek situirana u domaće ambijente; njegovi su likovi najčešće podrijetlom iz šibenskoga zaleđa, govore dijalektalno obilježenom štokavskom ikavicom i imaju prepoznatljive osobine koje obično povezujemo s morlačkim etnostereotipom. No, to ne znači da je Brešan ruralni pisac; on ne mitopoetizira svoje likove, ne smatra ih poput, recimo, Aralice utjelovljenjem etičkih vrlina i čuvarima nacionalnog identiteta. Dijalektom se Brešan koristi ponajprije jer je svjestan da standardni hrvatski na pozornici zvuči odveć knjiški, suho i drveno, osobito je teško njime postići humoristički efekt; s druge strane, morlačkom mentalitetu prirođena je teatralizacijska crta koja se očituje u verbalnom pripetavanju, u nadmudrivanju, smišljanju lukavosti pa je piscu šteta sve te prednosti ne iskoristiti kad već iz osobnog iskustva poznaje te ljude i njihov govor. Ali i onda kad nam se čini da se sav unio u prikazivanje seoskih burgijanja Brešan je zapravo filozofski pisac kojega primarno zaokupljaju etički problemi; njegovi lokalno ambijentirani likovi »ne znajući za to« sudjeluju u bolje bi bilo reći postavljanju nego rješavanju neke univerzalne zagonetke sugerirane literarnotradicijskim fonom, zagonetke kojom su se već mnogo puta bavili najveći pisci i umjetnici.

Faustovski motiv

Isti postupak Brešan ponavlja i u romanu Astaroth. Polazi od faustovskoga književnog motiva koji je dosad realiziran u bezbrojnim varijantnim oblicima, od kojih je zaigurno najpoznatiji onaj Goetheov. Taj je motiv i dosad privlačio Brešana, njime se bavio u svojim dramama. Naravno, Brešanov se Martin Boras znatno razlikuje od Goetheova Fausta: on nije znanstvenik i mislilac nego siromašni dječak iz šibenskoga predgrađa koji sklopivši ugovor s Astarothom/Nečastivim postaje uspješan zagrebački trgovac, sretan otac i suprug; uza sve to on je diskretan i vrlo uspješan zavodnik, ostvaruje upravo ono što većina običnih ljudi smatra sretnim životom. Dok je Goetheov Faust izniman svojom individualnošću, psihičkom kompleksnošću, svojim obrazovanjem, mislilac koji je sposoban proniknuti u problem cjelokupne povijesti europske kulture, Brešanov bi Boras pripadao nižem mimetskom modusu: on ne posjeduje nikakve izvanstandardne spoznajne vrline, niti ga zanima pomoć Nečastivoga u razvijanju nekakva filozofskog uvida u bit života; njegov je recept za sreću vrlo jednostavan; kad se taj plan Nečastivoga počinje realizirati, sam Boras ni u jednom trenu neće posumnjati da to što on živi doista jest sretan život. U životu toga našega hrvatskog Fausta nema nikakve dramatike, nema narativne atraktivnosti pa Brešan i svodi prikaz prvoga, reklo bi se pravoga, Borasova života (svih njegovih osamdeset godina) na jedva tridesetak stranica; pisca zapravo zanima nastavak geteovske priče o Faustu: što će se dogoditi kad Nečastivi dođe sa zahtjevom za naplatu dugovanja?

Nečastivi daje Borasu mogućnost reinkarnacije, prelaska u tijela drugih likova, ali ta besmrtnost ima visoku cijenu. U svojem prvom životu Boras je bio socijalno konstruktivna osoba: Nečastivi ga nije opterećivao nikakvim zahtjevima, živio je kao harmonično biće koje vjeruje u principe dobra, ljubavi, solidarnosti s bližnjima; međutim, okončanjem tog svojeg prvog života on postaje oruđe u ostvarivanju plana Nečastivog. Dramatičnost u konstituiranju Borasova lika u tim kasnijim životima realizirana je tako što on nije potpuno lišen vlastite volje i sjećanja na prethodni život, još u njemu postoji želja da bude dobar, da voli bližnje; međutim, Nečastivi mu ne dopušta da realizira vlastitu volju: kad se Boras počne otimati planu Nečastivoga želeći nešto učiniti po svojoj volji, Nečastivi će mu oduzeti tjelesnu snagu i onemogućiti ga.

Demonizam povijesti

Ovaj roman ima stanovitih sličnosti s Ispovijedima nekarakternog čovjeka (1996); u prethodnom romanu Brešan je proveo svojega suvremenog pikara Fabricija Viskova kroz najvažnija zbivanja iz hrvatske povijesti 20. stoljeća propitujući smisao te povijesti s etičke pozicije, problematizirajući one ideje i političke koncepte koji su u ime ideala države ili klase bili spremni zanemariti osobnu slobodu pa i živote pojedinaca. I u ovom romanu Brešan se ponovno bavi velikim zbivanjima iz hrvatske povijesti (ne obuhvaća doduše cijelo stoljeće, u fokusu su uglavnom zbivanja od početka Drugoga svjetskog rata). Martin se Boras nakon svoje smrti pojavljuje reinkarniran u obličjima ustaškog dužnosnika Antuna Maglice, udbaškog funkcionera Predraga Santinija, zatim kao katolički svećenik otac Florijan, pa kao drveni kip, hrvatski politički emigrant Borna Cvetnić, pukovnik JNA Ocokoljić, bojnik HVO-a Palada, križarski vitez, palestinski terorist; ti likovi provode čitatelja kroz ustašku strahovladu, komunistički teror, razdoblje liberalizacije potkraj šezdesetih, buđenje nacionalističkog pokreta, zatim kroz milje političke emigracije, u Vukovar 1991, u bosanski rat, a pri kraju romana ambijentalni se okvir internacionalizira pa Boras seli i na Bliski istok, a vremenski kontinuitet zamijenjen je transhistorijskim ekskurzima glavnog lika koji počinje šetati kroz različite povijesne epohe (Kristovo razdoblje, križarski ratovi, suvremeni sukobi Izraelaca i Palestinaca)...

U kompoziciji romana opsegom dominiraju sekvencijalni blokovi posvećeni Maglici i Santiniju, odnosno razdobljima NDH i ranom razdoblju socijalističke Jugoslavije; dramatičnim sudbinama tih dvaju likova Brešan pokazuje kako fanatično fetišiziranje neke političke ideje (čak kad je ona zasnovana na u osnovi pozitivnim idejama) uvijek završava u zločinu, u nasilju nad pojedincem koji se ne uklapa u reduktivne političke sheme, u ograničavanju ljudske slobode, u svođenju bogatstva oblika života na reduktivnu shematiku ideologijskoga sustava. Iako je Boras ograničen tjelesnim obličjem Maglice i Santinija i ulogom koju im je Astaroth namijenio, još se ljudski princip — preostao u njemu iz prvog života — opire zlu; u nekim sekvencijama sa Santinijem ljubav čak uspijeva pobijediti zlo, snagom ljubavi i dobrote Boras/Santini pobjeđuje Astarotha, izmiče njegovoj volji, iako samo privremeno i nakratko.

Boras stalno raspravlja s Nečastivim o svrsi zla, a Nečastivi ga uvjerava da je zlo temeljni princip koji strukturira povijest ljudskog roda:

»Pogledajte malo prošlost: nema u njoj ničeg osim nasilja, krvoprolića, tamnica, mučilišta, ratova... Sve to rade plemenite duše u ime plemenitih ciljeva. Kako bi inače čovječanstvo išlo naprijed? Trebam li vam govoriti što je sve stvoreno kroz povijest, koliko su se vidici proširili, standard poboljšao...

—Što to vrijedi kad ste vi pomiješali princip dobra i princip zla, pa se izgubio svaki kriterij moralnog vrednovanja.

—Kako ne shvaćate da to proizlazi iz ljudske naravi, a ne iz mene? Ona daje pečat svim zbivanjima, bez obzira kamo ih onaj viši plan usmjeravao. A ona se od svog nastanka nije izmijenila. I to ne mojom krivicom.« (str. 137)

Doista, čitav ovaj roman bavi se promišljanjem filozofije povijesti, Brešan je fasciniran činjenicom koliko nasilja ima u svim prevratnim povijesnim zbivanjima, čak i onima koja su proizišla iz pozivanja na plemenite ideje ljubavi, zajedništva, jednakosti. Otud Astarothu i pravo da cinično konstatira kako zapravo u ljudskom svijetu ne postoji ništa drugo do prirodno podvrgavanje principu zla, koji je imanentan ljudskoj prirodi.

Premda svoj roman vodi tako da bi se moglo zaključiti kako traži argumentaciju u povijesti ljudskog roda za tu Astarothovu tezu, samim završetkom Brešan će pokazati da ne pristaje uz postavku o demonskoj prirodi civilizacije u kojoj nužno dominira princip zla. Ono što je u epizodama sa Santinijem bilo samo nagoviješteno kad se pokazivalo da ljubav, makar i nakratko, može pobijediti zlo, na samom kraju romana pretvara se u apoteozu principa dobra, u nužnost oslobođenja čovjeka od »zlih misli, želja i strasti«, u nadi da Kristov princip ljubavi nije poražen u borbi sa silama zla.

Asimetrična konstrukcija

Kad je riječ o samoj narativnoj konstrukciji romana, može se zapaziti izrazita asimetrija između poglavlja u kojima su obrađena zbivanja vezana za Maglicu i Santinija i potonjih epizoda kad naracija dobiva akceleraciju i epizode se radikalno skraćuju. Zločesta bi bila napomena da je autor nakon napisanih prvih tristo stranica ustanovio da bude li jednako minuciozno razrađivao sve predviđene epizode, neće biti dostatno ni tisuću stranica da završi roman pa je skratio epizode i ubrzao pripovijedanje, a istodobno nije komprimirao početne dijelove romana.

Međutim, slijedit ćemo autorovu poruku o nužnosti pobjede dobrote pa ćemo narativnu asimetriju tumačiti u afirmativnom smislu: u poglavljima o Maglici i Santiniju Boras se još buni i opire Astarothu, što dovodi do dramske napetosti koja zahtijeva ekstenzivno sižejiziranje; poslije je Boras samo slijepo oruđe u rukama Astarotha, on više nema vlastite volje, pokorno izvršava sve naloge pa se gubi i povod za ekstenzivnu sižejnu razradu. Narativna akceleracija je — prema tome — nužna, nije izraz nemogućnosti kontrole vlastite raspričanosti, nego je determinirana svjesnom konceptualizacijom pripovjedačkoga postupka.

U svakom slučaju, zaključimo, Ivo Brešan se svojim najnovijim romanom definitivno potvrđuje kao pisac koji u prostoru suvremene hrvatske proze zauzima izdvojeno mjesto. On se bavi tzv. velikim temama, obrađuje ključna povijesna zbivanja, zanimaju filozofski aspekti smisla ljudske povijesti, odnosa pojedinca i velikih ideoloških projekata, zaokuplja ga posebno problem etike. Pritom stvara zanimljiv narativni amalgam klasičnoga proznog izraza i suvremenih narativnih postupaka; u ovom će se romanu tako s jedne strane poslužiti pripovjedačkim prosedeom svojstvenim filozofskoj prozi francuskih prosvjetitelja (primjerice Diderotu), nasljedovat će geteovsku motiviku i zaokupljenost pitanjem smisla europske civilizacije, ali će se osloniti i na suvremenu popularnu literaturu poput one koju piše Stephan King (kombinacija tradicionalne gotske proze, horora, negativne utopije).

Unatoč toj uronjenosti u svijet povijesnih i suvremenih književnih konvencija i motiva, filozofskih ideja, Brešan je i pisac koji je intenzivno vezan uz životnu zbilju, aktualan i suvremen, vješt u uočavanju karaternih crta, ironičan, satiričan, lucidan u opserviranju; stoga se ne treba plašiti duljine njegovih romana, a ni intelektualne pretencioznosti: Brešan nije dosadan.