Pitomi kanibal

Pitomi kanibal

Pascal Bruckner, Bezimeni ljudožderi, Ceres, Zagreb, 2001.

Suvremeni francuski književnik i filozof Pascal Bruckner već odavno nije nepoznanica hrvatskome kulturnome krugu, ponajprije zahvaljujući angažiranome i ažurnome posredovanju zagrebačke izdavačke kuće Ceres, koja se promišljeno odlučila upravo za Brucknerove književne i esejističke rukopise u okviru svoje kategorične frankofonske orijentacije. U tom smislu, kontinuirano predstavljajući opus ovoga autora hrvatskome čitateljstvu kao jedan od vrhunaca suvremene francuske intelektualne proizvodnje, Ceres je nedavno objavio i prijevod zanimljivoga Brucknerova kratkoga proznoga ukoričenja pod naslovom Bezimeni ljudožderi. U svezi s tim primamljivim naslovom svakako treba istaknuti kako Bezimeni ljudožderi nipošto nisu kapitalno Brucknerovo djelo, ali je ipak vrijedno čitateljeve pozornosti zato što predstavlja autora u njegovoj tipičnosti.

Ljubav spram čovjeka

Naime, kao što je već poznato, Bruckner je intelektualac koji kroz književni, esejistički ili popularno-filozofski diskurs propituje i kritizira aktualne fenomene suvremene svakodnevice, ironično ih dijagnosticirajući kao simptome vladajućega postmodernoga stanja. Bruckner pritom vrlo spretno balansira između popularnih i elitnih kodova suvremene kulture, iznoseći svoja kompleksna i slojevita filozofska razmišljanja u popularnim i gotovo trivijalnim pripovjedačkim formama. Tako i u Bezimenim ljudožderima Bruckner kombinira jednostavno, linearno i čitko pripovijedanje u još vitalnoj maniri gotičkoga romana s provokativnom pričom o kanibalu koji se pokušava pomiriti sa svojim atavističkim porivom, odnosno s neutaživim apetitom prema ljudskome mesu.

Prizemljena verzija Hannibala

Taj je Brucknerov zaplet neskriveno tendenciozan, kao što je to, uostalom, karakteristično i za njegova prethodna književna ostvarenja, prepoznatljiva upravo po tome što je literatura Bruckneru uvijek služila za slikovitu elaboraciju filozofskih teza. U tom kontekstu Bezimeni ljudožderi svojevrstan su duhoviti komentar današnjice, ponajprije se ispisujući kao rafinirana kritika prehrambenih pomodnosti prezasićenoga potrošačkoga društva. Središnji protagonist — kanibal Balthus — nije samo ismijana i prizemljena verzija globalno popularnoga i do kultnosti izmistificiranoga, a zapravo — u Brucknerovu interpretativnome sugeriranju — postmoderno plitkoga negativca Hannibala, nego je ujedno i prototip suvremenoga smušenjaka koji bi se malo protivio, a zatim malo podređivao više ili manje strogim pravilima tzv. zdrave prehrane, koja, dakako, ipak nije toliko znanstveno utemeljena koliko je ishitrena.

Dakle, osim što se Bruckner kroz Balthusov lik smije plitkosti pomodnih prehrambenih konvencija kao iluzije zdravijega i sadržajnijega, pa čak i duhovno utemeljenijega života, autoru je kanibalizam ujedno i metafora svega onoga što je izvan granica političke korektnosti (a što je, inače, skup pravila življenja koja su Bruckneru neskriveno iritantna). Na tome tragu, Bruckneru ljudožderstvo služi i kao metafora kontroverznoga, ali licemjerno tretirana problema pedofilije. Naime, zbrojite li ime glavnoga protagoniste Balthusa s njegovom sklonošću prema mesu ljudskih tijela maloljetne dobi, dobivate prilično jasnu poentu s kojom se Bruckner poigrava u skladu s njezinim statusom u notornoj shizofreniji suvremenoga drustva — s jedne se stane prakticira radikalna osuda konkretnih pedofilskih skandala i sotonizacija svega što aludira na ljubav prema djeci, dok je, s druge strane, u praksi itekako snažno licemjerno i voajerističko obožavanje pedofilije u popularnoj kulturi kakvo, primjerice, stimulira Britney Spears kao čelna heroina masmedijske industrije pedofilskih sklonosti.

Na kraju preostaje zaključiti: Bruckneru će rafiniraniji i zahtjevniji čitatelji možda zamjeriti da je napisao trendovsku knjižicu u kojoj je detektirao ključna pitanja, ali ponudio površne odgovore, premda se, na kraju krajeva, ovome iskusnome piscu koji uvijek zadržava kritički odmak prema sredini u kojoj živi ipak ne može osporiti kako je napisao zanimljivo i intelektualno poticajno djelo po svim elementarnim pravilima književnoga zanata koje se, što nije nimalo nevažno, čita u jednome dahu!

Igor Gajin