Osobna traganja

Osobna traganja

Ograničeni pokret i Ograničene misli naslovi su dviju plesnih minijatura premijerno izvedenih u ponedjeljak, 5. studenoga 2001. u Tvornici, autorica Katarine Đurđević i Ane-Marije Bogdanović Volarić

Tjelesna osljeda ili duševni poremećaj ograničavaju subjekt istodobno otvarajući prostor za neka nova, osobna traganja.

Taj okvir odabrale su mlade koreografkinje za traganje za novim granicama plesnog izraza.

Iskusivši i sama ponajveću tragediju za umjetnika plesača — ozljedu noge — Katarina Đ urđević iskoristila je to vrlo osobno iskustvo kao ishodište svog prvog samostalnog koreografskog štiva.

Zajedno s ansamblom od šest plesača (Anja Maksić, Lana Šegotić, Ana-Marija Bogdanović Volarić, Renata Vraneković) autorica opisuje situacije različitih ozljeda (slomljene ruke, noge, oštećenja vratne kralježnice) spretnim i lijepim figurama na podu i u zraku (pomoću štaka).

Zbunjenost i frustracija, tjelesna bol i prisilno mirovanje prostor su unutar kojega Katarina Đ urđević istražuje odnos prema samom sebi, svojoj bližoj i daljoj okolini, obvezama iz perspektive izvanrednog stanja tijela i duha. Šok, mučnina i bolesnička pomagala dočarali su nesretni slučaj, a pokret je otvorio prostor za plesni događaj. U trajanju od dvadesetak minuta ova plesna skica nagovješćuje mogućnosti autorice u nekoj većoj, razvijenijoj koreografiji, u kojoj bi vjerojatno i poruke koje je htjela prenijeti bile jasnije i s više značenja.

Druga minijatura, Ograničene misli autorice Ana-Marije Bogdanović Volarić, za temu uzima duševno ograničenje, osakaćenost bića zarobljena u ponor anoreksije. Solo predstava koju je sjajno otplesala Katarina Đ urđević stavila je u središte ljudsko tijelo i um maltretirano specifičnim duševnim poremećajem odbijanja hrane, vlastitog izgleda, izvanjskog svijeta. Skokovi, trzaji i poniranja u sebe, nemogućnost odvajanja od tla autorica je iskoristila kao simboličnu nemoć pojedinca da se oslobodi bolesti.

Uz glazbu Lunar — 5 voices i odličnu kostimografiju Maje Šarić Ban zanimljiva koreografska minijatura nije odgovorila na osnovno pitanje koje postavlja — kako iz pakla anoreksije izaći ili, bolje — kako pomoći bolesniku. Ono što je izašlo u svoj svojoj punoći snaga je i ekspresija izvedbe Katarine Đ urđević. Uz pohvale za izbor tema obiju minijatura zaželimo mladim koreografkinjama svu širinu prostora i sredstava kako bi obje priče polučile epilog i prerasle na taj način u cjelovečernje predstave.

Olivera Međugorac