Odličan početak

Odličan početak

Svakako jedan od najvažnijih događaja sezone — revija filmova Europske unije, otpočela je svoju petu obljetnicu, već u prvoj polovini ispucavši favorite — odnosno dva najrazvikanija i najnagrađivanija ostvarenja — britanski Topsy-Turvy Mikea Leigha i francuski Po ukusu drugih Agnes Jaoui

Topsy-Turvy

Topsy-Turvy pronicav je i srdačan pogled u artistički proces nastajanja predstave — ovaj put operete, popularne glazbene forme pomodna viktorijanskog društva s kraja 19. stoljeća; i na njezine ikone — libretista Williama Schwencka Gilberta i skladatelja Arthura Sullivana (svojevrsne pandane Iri i Georgeu Gershwinu). Gradeći naraciju na njihovim ritualiziranim svjetovima i proturječnim karakterima (robusni Gilbert, u uvijek veličajnoj izvedbi Jima Broadbenta, obiteljski je čovjek, skloniji tradicionalnim vrijednostima, represivan i razmetljiv, dok je boležljivi Sullivan — simpatični Allan Corduner — sofisticirani boem sklon hedonizmu), Leigh otvoreno posvećuje film teatarskom miljeu i historijskom panteonu britanske pop-kulture.

Pedantno režiran, inteligentno napisan i nenapadno duhovit, Topsy-Turvy jedan je od Leighovih najšarmantnijih filmova, glatka maestralnog tijeka radnje. Ipak zbog gotovo tri sata trajanja film zahtijeva publiku vičniju pravom, izbrušenom europskom filmu, iako i ljubitelji kazališta mogu doći na svoje upijanjem minuciozno i sugestivno prikazanih muka stvaralačkog procesa — od izrade glomazne, teške kostimografije, uvježbavanja plesnih koraka, preko koordinacije intimnog života glumaca (često obilježena raznim ovisnostima) s onim na pozornici, sve do mukotrpnih pokusa.

Raskošna filmsko-kazališna fantazija, prepuna ekstravagantnih pjevanih točaka, tribute je kolektivnom nastojanju ansambla, a ponajprije pean glumcima.

Hvaljen i nagrađivan, Topsy-Turvy nositelj je i jednog Oscara — onog za najbolju kostimografiju, a bio je nominiran i u kategoriji najboljeg originalnog scenarija, dok je od ostalih priznanja važno istaknuti ono za najbolji film i scenarij USA National Society of Film Critics Awards 2000.

Po ukusu drugih

Po ukusu drugih, debi glumice i scenaristice Agnes Jaoui, odlično je glumljena, neobična i jednostavna komedija o transcendentalnoj toleranciji, u kojoj svi mogu imati razumijevanja za druge (intelektualci za neuke, poslovni ljudi za umjetnike, dileri za policajce), i o transformacijama koje donosi zaljubljenost. U središtu priče priprosti je i dobrodušni industrijalac Castella (u vrlo simpatičnoj izvedbi Jean-Pierre Bacrija), koji, zaljubivši se u glumicu, uporno visi u njezinu boemskom društvu, izazivajući tako salve poruge i prezira.

U srži multikarakterološka studija, začeta još u Altmana i procvat doživjevši u recentnoj Magnoliji, Po ukusu drugih svojevrsna je i vudialenovska varijacija koja se, izbjegavši stupice podžanra, kreće sigurno i lako, bez žurbe ili cinizma, ali oštroumno i ironično. Dobitnik je brojnih priznanja, uključujući Cesara 2001. za najbolji film i scenarij, Grand Prix na Montreal World Film Festivalu 2000, nagradu za najbolji scenarij na European Film Awards te nominaciju za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma prošle godine.

U srpnju/Majmunska posla

Ugodno iznenađenje i njemačka je, lijepo zaokružena pričica prepuna simbolike — U srpnju, turskoga redatelja Fatiha Akina, koji joj daje notu egzotike; prosječno, ali zabavno ostvarenje koje po motivu proricanja koje glavni junak slijepo slijedi podsjeća na šarmantnu komediju Samo ti Normana Jewisona, te se poigrava vječnim Maeterlinckovim motivom putovanja/potrage za Plavom pticom sreće (u ovom slučaju za suncem, i to preko Bugarske, Rumunjske, Jugoslavije, Mađarske...), da bi se shvatilo da je ona sve vrijeme tu.

Finski film Majmunska posla Ese Illi, dobitnik posebnog priznanja na filmskom festivalu Mannheim Heidelberg 2000, blizak je mobilnoj formi kinematografije i neobveznom, pomalo improvizacijskom scenariju. U središtu je grupica ljudi i njihovi kompleksni odnosi koji korijene vuku iz prošlosti, priča je natuknica iz njihovih života, ali i skica za portret slave i bijede ljudske realnosti.

Pornografska veza

Belgijska Pornografska veza redatelja Frederica Fontaynea pravo je malo jezgrovito i kompaktno remek-djelo; savršeno u kompoziciji, metodično majstorski režirano i izvrsno s lakoćom odglumljeno (vrhunska nadopunjujuća kombinacija veteranke Nathalie Baye — dobitnice nagrade za najbolju žensku ulogu na Venecijanskom filmskom festivalu 1999; i sveopćeg francuskog miljenika Sergiea Lopeza, prirodna, topla pogleda i brzopotezna osmijeha). Provokativan naslov nije utemeljen u radnji, nego intrigantno preoblikuje konvencije i ruši očekivanja (postoji samo jedna scena seksa, u kojoj pak likovi prvi put sebi dopuštaju ranjivost te ni tu nema ničega vulgarnog).

Bezimeni par u obliku intervjua priča, svatko iz vlastite interpretacije sjećanja, o svojoj namjenski seksualnoj, no po naravi snažnoj ljubavnoj vezi (svojevrsnoj Posljednji tango u Parizu paraleli), koju Fontayne prati matematičkom točnošću notara od početka do kraja.

Spora atipična meditacija već sto puta ispričane priče — film misli, riječi i osjećaja; tužna bez gorčine, bolno realna bez sladunjavosti, Pornografska veza prvi je od ovogodišnja dva filma s kojima će nam se predstaviti Belgija.

Ostali filmovi i program kratkih filmova bit će prikazan u sljedećem broju »Vijenca«.

Katarina Marić