Nova epoha animacije

Nova epoha animacije

Disney je u ovome filmu razriješio ključni dramaturški crtanofilmski problem: životinje i izmišljeni likovi koji se u animaciji humaniziraju mogu biti do krajnjih granica mašte stilizirani, ali ljudski likovi moraju biti realistični

Tek koji mjesec prije petog studenoga, kad bi, da je živ, veliki Walt Disney ugasio točno stotinu svjećica na svojoj rođendanskoj torti, u našim (boljim, kako se to kaže) trgovinama pojavilo se nešto zbog čega se Walt sigurno prevrće u grobu (ili u nekakvu zamrzivaču, navodno). Pojavile su se videokasete s filmom Snjeguljica i sedam patuljaka, ili u originalu Snow White and the Seven Dwarfs.

Opečen groznim iskustvom oko lika zeke Oswalda, koji je trebao prije Mickeya Mousea postati planetarno popularni crtanofilmski junak, ali je propao jer ga je prevario najbolji prijatelj i suradnik, Disney je puhao i na hladno kad su prikazivačka prava bila u pitanju. Nije bilo šanse vidjeti neki njegov uradak izvan licencijskoga sustava koji je sam smislio, a zasnivao se na jednostavnoj logici: svaki njegov cjelovečernji film poći će vidjeti u kino svaki urbani stvor barem tri puta u životu. Jednom kao klinac, jednom kad odraste i treći put zajedno s vlastitim klincem. Pa je tako i proračunao cikluse distribucije u svim krajevima svijeta. U međuvremenu si o tim filmovima mogao samo pričati i obećavati djeci da će se ciklus prikazivanja brzo ostvariti.

No, to je bilo prije videorevolucije. Čuvari Disneyjeva pečata borili su se rukama i nogama s milijunima videoteka, s piratima i poklonicima, i konačno popustili. »Bolje da to sami prodamo, nego da nam kradu...«, zaključili su, i evo nam grandioznog crtića ravno u našim domovima. Svaka čast! Žao mi je doista što već imam četrdeset i devet godina i tek sada sam to doživio. Pojavljivanje Snjeguljice na videokasetama doista je kraj jedne epohe filma, epohe u kojoj je još bilo neke tajnovite strepnje i slatke romantike neizvjesnosti odlaska u kino i očekivanja onog prekrasnog »... haj, hooj, haj hooj...«, kad patuljci odlaze na posao. Sad to možemo vrtjeti do besvijesti. Doista, Studio i distribucija Disney zadali su sebi neizvjesnu zadaću da od sada svake godine naprave nešto slično i novo što će biti barem na tragu velikoga uzora. Neka im je sa srećom.

Cjelovečernji program

Snjeguljica je doista jedan od najdivnijih događaja u povijesti filma.

To je prvi cjelovečernji Disneyjev film i prvi cjelovečernji komercijalni crtić uopće.

Osim kreativnoga turbopogona koji ga je gonio kao vrag grešnu dušu, na ideju o cjelovečernjem filmu Walt je došao i zbog love. Planetarno popularni njegovi kratki crtići ipak su zarađivali daleko skromnije od igranih filmova čija su predigra bili. Samu produkcijsku ideju uobličio je u Parizu tridesetih godina, kad je posve slučajno otkrio da paket njegovih kratkih filmova prikazuju u jednom kinu kao samostalni cjelovečernji program. Tada se osvjedočio (a danas su nam te dileme smiješne) da ljudi doista hoće platiti ulaznicu i gledati samo crtiće.

Tijekom ljeta 1934. već je stotine ljudi razrađivalo detalje projekta Snjeguljice koju je sam koncipirao i osmislio. Tijekom napornih godina, svakoga jutra ekipe su se sastajale i zajedno s velikim imaginatorom rješavale svaki detalj.

O tom veličanstvenom filmu ispisane su knjige i svesci zapisa i sjećanja njegovih suradnika. Imao sam sreću i sam čuti iz prve ruke neke od njih. Tijekom rada na filmu, osim nevjerojatnih likovnih i animacijskih problema, Disney i suradnici inaugurirali su i desetke inovacija, od širokokutne kamere i multiplana do posebnog materijala i boja za specijalne efekte i kolorističke zahvate.

Realistični likovi

Disney je u ovome filmu razriješio ključni dramaturški crtanofilmski problem: životinje i izmišljeni likovi koji se u animaciji humaniziraju mogu biti do krajnjih granica mašte stilizirani, ali ljudski likovi moraju biti realistični. Zato je animaciju ljudskih figura (Snjeguljice, princa, lovca i kraljice) radio takozvanim rotoskopskim sustavom. Snimio je prizore kao igrane filmove i onda skidao svaki kvadrat i primjenjivao u animaciji. Ostale su fotografije šesnaestogodišnje balerine Margie Bell i glumca Lewisa Hightowera, koji su odglumili glavne junake, ali milijuni gledatelja vidjeli su tek njihove nacrtane stilizacije.

Ostale karaktere animirali su genijalni animatori Bill Tytla, Fred Moore i Ham Luske na osnovi dizajna koji su osmislili Albert Hunter i Joe Grant, a u stotinama sjajno riješenih detalja, od tehnike, produkcije do glazbe sudjelovalo je stotine bezimenih umjetnika.

Film je stajao za ono vrijeme nevjerojatnih milijun i petsto tisuća dolara.

Četiri dana prije Božića, 1937. godine, održana je njegova premijera u Carthay Circle Theatru u Hollywoodu i film je probranu publiku digao na noge.

Ostalo je povijest. Tek, na kraju, evo male vježbe za čitatelje »Vijenca«: pokušajte napamet ponoviti originalna imena patuljaka... Sleepy, Hoppy-Jumpy, Bashful, Happy, Sneezy-Wheezy-Gaspy, Biggy-Wiggy-Biggo-Ego i Awful...

Joško Marušić