Narativni osjećaj prostora

Narativni osjećaj prostora

Grčevićeve fotografije snimljene su analognim medijem. Sustav takvih slika daje cijelom opusu posebnu iskonsku dimenziju umjetnosti i humanosti

Fotografija i arhitektura imaju komplementarnu vezu i neraskidivost, koja je za nas arhitekte posebno važna. To oslikavanje, ta vjerodostojnost odsnimavanja povijesne drame u kojoj je arhitektura trenutno uhvaćena divnim objektivom, upravo to omogućuje arhitekturi da bude sačuvana zauvijek. Kroz oko majstora i vrsna promatrača, stručnjaka i umjetnika koji zna odabrati trenutak, vrijeme, proporcije i sve dimenzije fotografije, može se stvarno prenijeti iznimna kulturologijska informacija.

Bio sam počašćen i sretan da mogu prisustvovati stvaranju ove izvanredne mape i knjige. Jednom prigodom kolega Grčević došao je do mene i pokazao mi slijed fotografija koje su me zadivile. Razgovarali smo tada kako bi to trebalo objaviti. Mislim da sam pridonio da ova mapa ne bude samo dokaz iznimnoga rada, dakle svjedočanstvo, kako o majstorskom gledanju na stvari, tako i o fizionomiji umjetnika i povjesničara umjetnosti koji duboko poznaje svoju građu. Potaknuo sam autora da izdanje postane i svojevrsni višenamjenski kulturologijski priručnik. Tako objavljena, mapa na svakoj svojoj stranici nosi fotografiju kao djelce za sebe koje samo govori, ali uz oznaku kad ju je autor snimio, o čemu je tu riječ, i u kojem je stoljeću građevina nastala. Tako knjiga postaje nezaobilazna za povijest umjetnosti. Svaka pak pojedina slika napravljena autentičnom umjetničkom preciznošću izazov je da se izloži i da ukrasi ambijent.

Grčevićeva je mapa vrhunac ili svjedočenje o vrhuncu moderne umjetnosti. Derivirana stvarnost u aspektu crnog i bijelog dodaje toj mapi suptilnost koja graniči sa svojevrsnom apstrakcijom. Metaforički, izostanak boje pridaje ovom djelu posebnu dimenziju. Tu je tekst plemenite naracije bez navodnika, naracije bez jakih naslova, bez agresije bilo kakvih izvadaka ili dodataka. Riječ je o patetičnoj naraciji koja nam svečano daruje dostojanstvo arhitekture. Najvažniji fotografi arhitekture moderne epohe, kao što je primjerice Ezra Stoler, daju svoja najbolja djela u crno-bijelom. Štoviše, ovdje je na izniman način isti predložak prenesen i u povijest. Historija nam postaje bliska i pokazuje nerazdruživu vezu arhitekture i fotografije.

Analogne slike iščezavaju u suvremenom svijetu i sve više postajemo svjedoci digitalnoga. S jedne strane trebali bismo biti sretni zbog napretka novih digitalnih tehnologija koje nas sve više prožimaju. Sve se pretvara u točkice elektorničke logike, u zrna informacijskih pridjeva. Jedinstvena se cjelina očitava te razlaže u koordinate sastojaka da bi se na kraju opet sažela u digitalo generiranoj slici stvarnosti. Postavlja se pitanje da li se u tom razdruživanju točkica gubi elementarna energija, ona iskonskost i humanost. Kakva je budućnost arhitekture uz sveopću digitalizaciju, a posebo u virtualnim sustavima? Sve postaje zamjenjivo, sve postaje dosegljivo vizualizacijom usporedne, umjetne zamjenske realnosti. Unatoč sve većoj tehnologijskoj moći, polako gubimo ono što je analogno, što je slika ili odraz, a ne digitalna reprodukcija. Kazaljke tradicionale ure uzmiču pred sustavima brojaka. Grčevićeve fotografije snimljene su analognim medijem. Sustav takvih slika daje cijelom opusu posebnu iskonsku dimenziju umjetnosti i humanosti.

U karakteru arhitekture postoje tri elementa s kojima umjetnički komponiramo — to su prostor, ploha i oblik. Ako pogledamo arhitektonski postupak od Egipta do modernih dana, do pedesetih godina 20. stoljeća, upravo od New Yorka i poslije, vidljiv je način na koji Grčević umjetnički i majstorski suprotstavlja, odnosno ističe ono važno, sklad kompozicije prostora, ploha i oblika. Prezentacija je gotovo nedostižne razine, svojevrsna svečanost arhitekture i fotografije kao njezina osvjedočenja. Govorimo o smirenosti arhitekture koju Grčević ovjekovječuje i drame povijesnoga razvoja, drame okoliša u kojem je ona uhvaćena, odnosno kulturne memorije tla. To nas potiče na razmišljanje. Što se tamo događalo tijekom vjekova? A crno-bijela derivacija stvarnosti daje nam mogućnost da o tome maštamo.

Danas, kad smo zasićeni bojom, televizijskom šumom informacija koje se miješaju u tisućama slika, u trenutku možda shvaćamo da civilizacija postaje pretrpana, a ipak je moramo prihvatiti i na neki način apsolvirati. Sve nas to opterećuje, jer umjesto da razmišljamo i maštamo postajemo unvierzalni receptori sredstava medija koji nam ustrajno nešto šalju, izašalju i odašilju. Pretvaraju nas tako u oči i uši. Zbog toga je Grčevićevo djelo važno, jer nas upućuje da razmišljamo, daje nam poticaja da kontempliramo uza svaki od snimljenih sjajnih primjera svjetske arhitekture. U višemilenijskom i globalnom pristupu, od Egipta do Indije, od Japana do Firence pa sve do Dubrovnika i klaustra Male braće, pratimo umjetničku spoznaju kojoj bih dao vrlo visoku ocjenu. Uza sve pohvale i preporuke arhitektima da pogledaju ove fotografije, autoru bih savjetovao da ovako nastavi i dalje, za nove generacije. Grčević ima oko majstora koje zna procijeniti što je bitno, a što nebitno, te koje je pravo vrijeme i trenutak da uhvatimo arhitekturu, da uhvatimo život.

Na kraju, još nešto o odnosu arhitekture i fotografije, što ih možda razdvaja. U današnjem svijetu arhitektura se kao tema sve više shvaća kao proizvod slikovnoga. Pojavnost slike u masovnoj prezentaciji ne otkriva gdje je zapravo ono najbitnije, ideja i iskonska supstanca arhitekture, ono doživljajno. Bitno je da se arhitektura ocjenjuje na mjestu, in situ. Kad se uđe u prostor, kad ga se može spoznati, dotaknuti i osjetiti svim osjetilima, to je humanistički višedimenzionalni pojam arhitekture. Nenadomjestiv je iskonski osjećaj prostora, koji je teško dočarati samo fotografijom, a da ne govorimo o virtualnoj usporednoj realnosti, koja je po definiciji potpuni otklon od prostorno doživljajnog iskustva. Ova pak mapa uznosi aritektnonsku ideju u najvećoj mogućoj mjeri, dočaravajući i ono doživljajno u arhitekturi, otvarajući nam dimenziju maštanja, razmišljanja o atmosferi i udubljivanja u sve ono što je prikazano.

Velimir Neidhardt