Nagovještaj prekretnice

Nagovještaj prekretnice

Slučaj Galerije Šimun pokazuje važnost brige i nastojanja da naša moderna i suvremena umjetnost nađe put do sakralnih centara i regionalnih uporišta

Prošlog je mjeseca (10. listopada) otvorena Galerija samostana sv. Ante u Dubravama kod Brčkog (Bosna). Razlog zašto nas to zanima jest velik i dugotrajan angažman naših istaknutih povjesničara umjetnosti u cijeloj priči oko razgledavanja i proučavanja fundusa, nabave novih djela i njihova izbora za stalni postav te koncepcije samog postava galerije u kojem su najvećim dijelom zastupljena djela istaknutih hrvatskih modernih i suvremenih umjetnika. Naime, Željka Čorak i Tonko Maroević prihvatili su poziv fra Stjepana Pavića koji sakuplja umjetnine dulje od tri desetljeća i pomno proučili cijelu zbirku (više od tri stotine umjetnina), smatrajući kako je gesta fra Pavića zapravo lekcija o poštivanju kompetencije struke u tako osjetljivim stvarima. Osim Željke Čorak, koja je nabavila još osamnaest novih djela, i Tonka Maroevića, konzultant postava Galerije Šimun bio je i Ćazim Sarajlić, direktor Galerije portreta u Tuzli. Galerija je nazvana po Šimunu (Filipu) Filipoviću, »baroknom franjevcu koji je iz tegobne bosanske stvarnosti otišao u kontemplativnu samoću talijanskog samostana Ripratransone«, i koji je, po riječima fra Pavića, zaslužio da se u narodu toga kraja vrati i obnovi sjećanje i uspomena na njega (pokrenut je i postupak beatifikacije na razini opće crkve).

120 slika u 4 dvorane

U novom se postavu u četiri samostanske dvorane nalazi stotinu i dvadeset slika, crteža, grafika i skulptura, »od ranog, historicističkog Celestina Medovića, preko mitskih imena naše moderne umjetnosti, Meštrovića, Kršinića, Radauša, Kraljevića, secesijske Naste Rojc, ekspresionističkog Karla Mijića, preko različitih puteva modernizma sve do naših dana... uključene su sve one dijaloške i harmonijske situacije koje hrvatsku umjetnost i prisutnost čine snažnom sastavnicom bosanskog postojanja« (Ž. Čorak). Gotovo da nije izostavljeno ni jedno relevantno ime naše živuće umjetničke scene (Ivančić, Kavurić-Kurtović, Keser, Kuliš, Kuzma Kovačić, Labaš, Lovrenčić, Murtić, Prica, Pulitika, Šebalj, Šercar, Švaljek, Ujević, Vaništa, Vrkljan, Vulas), iako nisu sva izložena djela usko ikonografski vezana uz sakralnu tematiku. Ponekad je religiozni ili kontemplativni sloj djela prisutan u drugom, trećem sloju ili metaforičkom i simboličkom smislu, što dosta govori o širini svjetonazora fra Pavića, koji razumije da umjetnost postoji i izvan usko religioznih okvira. Jedan potez autora koncepcije ostavlja nas zatečenima i posramljenima; naime, katalozi retrospektivnih ili većih, važnijih izložbi i monografije svih umjetnika koji su zastupljeni u postavu, a do kojih se moglo doći, u galeriji se mogu nabaviti, što u našoj miloj metropoli nije baš moguće. Osim ako u blizini nije David Copperfield.

Briga i svijest

Iako je fra Pavić profesor klasičnih jezika na franjevačkoj Klasičnoj gimanziji u Visokom (klasični filolog), njegov interes za likovnu umjetnost seže još u doba školovanja na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, gdje je njegov profesor fra Vjeko Jarak (družio se s Mirkom Račkim, Zlatkom Šulentićem) prenio na svoje studente ljubav za slikarstvo i kiparstvo. Sedamdesetih su godina prošloga stoljeća bosanski franjevci pod snažnim utjecajem fra Jarka počeli opremati umjetninama novosagrađene i obnovljene crkve, samostane i župne kuće. Tih je godina i fra Pavić, sudjelujući u obnovi crkve sv. Mihovila u Ovčarevu, upoznao mnoge naše umjetnike, družio se s njima i prijateljevao (Baće, Kovačević, Mikulić, Mišević, Mujadžić, Janeš, Šohaj, Biffel, Seder, Ujević itd.). U Dubravama je 1983. oživljen samostan pa je zbirka fra Pavića i ondašnjeg gvardijana fra Franje Stjepanovića od osamdeset i osam slika, crteža, grafika i skulptura bila tom prilikom darovana samostanu. Zbirka je zahvaljujući velikoj brizi i razvijenoj svijesti o važnosti umjetnina u narodu, zalaganjem domaćih ljudi, preživjela ratna razaranja jer je bila sakrivena po kućama i podrumima, sve dok nije bio potpisan Daytonski sporazum te dok se situacija na terenu nije malo primirila. Fra Pavić ističe kako mu je upravo takva velika briga i ljubav naroda prema umjetninama dala snage da nastavi sakupljati nova djela i da otvori novu galeriju u obnovljenu samostanu, jer od staroga samostana u Dubravama nije ostalo ništa — preživjela su samo četiri velika hrasta. Zato se danas borba za ognjište nastavlja onim što je najjače: kulturom i umjetnošću. Naglasio je kako mu je želja da galerija likovno odgaja mladež tog kraja, ali i da pokuša stvoriti kriterije za uređivanje i ukrašavanje crkava, »kriterije ispod i mimo kojih niti jedan naručitelj i realizator neće prihvaćati suradnju na tom delikatnu polju«. Po riječima fra Pavića galerija je u svom prvom postavu funkcionirala jako dobro, jer su tada škole i pojedinci često dolazili i iz udaljenijih mjesta Bosne i Posavine. Uvjeren je u daljnju potrebu i smisao Galerije Šimun jer se ona pokazala kao duhovni i kulturni poticaj sredini kojoj je namijenjena, i nada se kako će zaživjeti te pridonijeti približavanju naše moderne umjetnosti lokalnom stanovništvu, ali i svim putnicima namjernicima koji su samo u prolazu. Smatra da za nekim ranijim razdobljima ne treba žaliti, da treba živjeti s umjetnošću kakva je ona danas, kada već nije sačuvano ništa iz prošlih vremena (kada je Bosna bila pod turskim osvajanjima te kada su se samostani kao središta kulture i umjetnosti pljačkali i palili): »Bilo bi zanimljivo živjeti u vrijeme renesanse ili baroka. Mi ne živimo ni u jednom od slavnih povijesnih razdoblja, nego u ovom vremenu postmoderne. Oni koji nas kritiziraju, vjerojatno nam zamjeraju što ne naručujemo renesansna ili barokna djela. Želimo li živjeti s umjetnošću, trebamo živjeti s ovom sadašnjom, inače smo mrtvi.« Zato misli kako je suvremena umjetnost naš jedini izbor, jer franjevci su, uostalom, oduvijek pratili život kakav jest pa tako prihvaćaju i modernu umjetnost: »Galerija želi gojiti duh tolerancije i zajedništva, duh okupljanja oko trajnih vrijednosti čovjekovih dostignuća na području lijepog. Usuprot rušilačkim nagonima ratnika i osvajača, umjetnička djela posvjedočuju duh stvaralaštva i afirmacije, usuprot zatiranju čovjekova okoliša ona se s ljubavlju obraćaju travki i ptici, stablu i potoku, kamenu i oblaku, čovjeku i anđelu, duhu i Bogu.«

Odgovori na pitanja suvremenog svijeta

U zbirci nisu zastupljeni samo hrvatski umjetnici, već i ljudi iz sarajevskog i tuzlanskog kruga pa i Slovenije s kojima je fra Pavić prijateljevao jer nije bio opterećen nacionalnom isključivošću. Fra Pavić misli kako je umjetnost apsolutno sposobna dati odgovore na neka pitanja suvremenoga svijeta te da je u tom smislu komplementarna i književnosti, filozofiji i teologiji, samo svaka od tih disciplina ima svoju perspektivu gledanja.

Osim samostana sagradit će se uskoro i nova župna crkva, jer je stara srušena u ratu; sakuplja se materijal za Etnografski muzej tog dijela bosanske Posavine, a planira se i pozvati arheologe da boraveći u samostanu počnu istraživati mnoge zanimljive lokalitete u okolici za koje se zna da su bili povijesni, a danas su iščezli. Za gradnju nove crkve raspisan je međunarodni pozivni natječaj, s članovima komisije iz Hrvatske, Bosne i Slovenije. Žiri se odlučio za projekt arhitekta Štrausa iz Sarajeva, koji je već razrađen te se uskoro očekuju pripreme za gradnju crkve. Unutrašnjost crkve neće, međutim, biti upotpunjena djelima iz fundusa samostana, već će u suradnji s arhitektom biti naručena i nabavljena nova djela (skice za ciklus križnog puta) koja će se na najbolji način stopiti s moderno koncipiranim projektom. Nakon izgradnje nove crkve, privremena će crkva biti ispražnjena pa će galerija Šimun dobiti dvostruko veći prostor na raspolaganje.

Žar čista srca

Slučaj Galerije Šimun pokazuje važnost brige i nastojanja da naša moderna i suvremena umjetnost nađe put do sakralnih centara i regionalnih uporišta, no baca svjetlo i na jedan drugi uvriježeni običaj kojem se umjetnici ponekad teže odupiru: u skrovitoj zaštiti svojih atelijera ručica im slučajno posegne — pri doniranju djela pojedincima (privatnim osobama ili kleru) za koje smatraju da se baš previše ne razumiju u umjetnost a vole je žarom čista srca — za ponekim lošijim primjerkom (skicom, nedovršenim ili odbačenim djelom) s kojim ne znaju što bi pa odbačen leži negdje u kutu. Da fra Stjepan Pavić nije naivna Božja ovčica, jasno oslikava njegova primjedba kako je »ova galerija ogledalo umjetnikove mašte i slobode, ali i stanovite discipline i poštovanja prema sadržaju koji tretira i prema ljudima kojima se obraća«. Uvjereni smo kako će ubuduće ranije navedenih (ne)prilika biti nešto manje, ako struka povjesničara i kritičara umjetnosti bude redovito konzultirana pri takvim situacijama. Pošteni sakupljači umjetnina bit će pošteđeni internoga rugla struke koja pravovremeno nije intervenirala, a umjetnicima će jedino preostati da nekvalitetna ili problematična djela unište, ne čekajući prostodušne sakupljače u zasjedi. Zato bi ova akcija fra Pavića, Željke Čorak i Tonka Maroevića mogla biti velika prekretnica: čak i umjetnicima (ili baš njima) ponekad treba nepovjerljivi policijski tretman. Jer, tko ne bude htio igrati po pravilima visokih kriterija selekcije, taj će u budućnosti biti jednostavno otpisan. Samo trebamo — u ime viših i plemenitijih ciljeva — zaigrati na kartu međusobnog umjetničkog nadmetanja i taštine.

Iva Körbler