Moj život u glazbi

Moj život u glazbi

Od onoga kolovoškoga dana 1957. kada je umro stric Boris, u bakinoj je sobi, na bijeloj drvenoj polici, godinama visio njegov klarinet, na kojem je, kao student geodezije, u ranim poslijeratnim godinama navodno svirao po nekim opskurnim zagrebačkim dvoranama. Baka je znala pričati kako se stric bavio džezom, ali sam ja tu smionu izjavu držao obiteljskom mitomanijom, misleći kako baka vjerojatno i ne zna što je to džez. Kad samo pomislim, bilo je to sredinom prošlog stoljeća, i nikad, uistinu nikad, nisam pomišljao kako ću o vlastitu djetinjstvu govoriti kao o prošlostoljetnom zbivanju. Bio sam neuki balavac iz drugog razreda i, za razliku od strica koji je nažalost već bio zatvorio svoju džezističku fazu, nisam imao nikakvih razloga veseliti se glazbi, jer nijedna od mojih zvijezda još nije zasjala. Bob Dylan zacijelo je tek zbrisao iz gimnazije u Hibbingu, Mick i Keith nisu ni došli do prvih rhythm & blues vinila, Springsteen nije mogao ni znati za zalagaonicu u kojoj će za osamnaest dolara kupiti prvu gitaru. Od domaćih sam genija čuo tek Marka Novosela, dok mi je od svjetskih zvijezda bio poznat Domenico Modugno. Zbog svega toga bilo je bolje držati se čitanja Plavog vjesnika i sakupljanja sličica nogometaša iz Bobisovih lizaljki.

Ipak, moja je naivna majka gajila utopijsku nadu da će moju opskurnu osobnost uspjeti rasvijetliti čarima ozbiljne glazbe u mjesnoj glazbenoj školi Vatroslav Lisinski. Iako provincijalac, na neki sam način bio gradsko dijete, a gradska su se djeca razlikovala od seoske, barem kako je tvrdila mama, po tome što su se oplemenjivala pohađajući glazbenu školu. Naime, dok su se sretni seljačići šinobusima i autobusima vraćali svojim kućama i njivama, mali su gradski nesretnici bili izloženi otvorenoj torturi što se na njima provodila uz pomoć nejasnih crnih mrljica koje se zovu note, nekakvog solfeggia i prisilnog sviranja na raznim instrumentima, čiji se bolni cvilež širio s prozora glazbene škole, izazivajući opravdane prosvjede prolaznika i povremene sudare tada rijetkih automobila.

I dok je majka imala nekakve mutne ideje oko toga kako bi bilo dobro da na onom zaboravljenom klarinetu pokušam nastaviti stričevim stopama, ja sam rezolutno odbijao svaku pomisao na glazbenu školu, tvrdeći kako je muzički gen definitivno zaobišao našu porodicu, te kako sam po umjetničkoj vokaciji usmjeren prema nekim drugim medijima. Volio sam, recimo, fotografiju, umjetničku dakako, i s tog sam područja već posjedovao zavidnu količinu takozvanih aktova, muških, ženskih i onako — zajedničkih. Ni literatura mi nije bila slaba strana, pa sam već više puta proučio stanovita mjesta s izlizanijih stranica ljubavnika Lady Chaterley. Glazbom se stoga nisam imao kada baviti.

Stvarno, časna riječ, u tim davnim danima, ne samo da nisam pokazivao smisao i opće nagnuće prema toj umjetnosti, nego sam čak bio robom katastrofalnih zabluda i neznanja. U to su nas vrijeme školski prosvjetitelji utopijskoga smjera znali voditi šinobusom u Zagreb na razne kazališne i glazbene priredbe. Spram veselog usklika razrednice, kako ćemo sutra slušati nekakvog Vivaldija, i to, zamislite, njegova baš sva četiri godišnja doba, bio sam toliko ravnodušan kao da je rekla kako ćemo toga dana u okviru nastave biologije secirati žabu ili hraniti akvarijske ribice crvima marke Tubifex. Stvarno mi je glazbena umjetnost bila deveta rupa na svirali, ako taj instrument uopće ima toliko rupa. Bila mi je apsolutno blesava tvrdnja kako je stanoviti Smetana nekom kompozicijom opisao domovinu, jer po toj stvari dragi Bog ne bi otkrio o čijoj i kakvoj je domovini riječ. I kako uopće notama opisati nekakav kraj, recimo sjeverni Kordun, Ličko Lešće ili predjele uz prugu Strizivojna — Vrpolje? Ali, ne samo da nisam kužio semantičku bit glazbe, nego sam i u teoriji žanrova bio zadnji lajbek. Tako sam cijelo Labuđe jezero prosjedio čekajući da se smiješno odjeveni glumci primire i konačno počnu pjevati, saznavši tek na kraju kako taj slavni komad zapravo i nije opera. A kada sam se posvadio s nastavnicom glazbenog, tvrdeći kako je sasvim idiotski to što nas voze u Zagreb na petu Beethovenovu, kad nemamo blagog pojma o čemu se radi u prve četiri simfonije, napisali su mi rješenje o tome kako me škola službeno oslobađa pisanja svih slobodnih i inih sastavaka na temu osobnog doživljaja glazbe i glazbenih djela.

No krunski dokaz moje izgubljenosti u kolopletu glazbe i njezinih prirođenih ljepota bilo je to što sam se za vrijeme tih obrazovno-glazbenih posjeta metropoli bolje osjećao u šinobusu nego u koncertnoj dvorani. U šinobusu smo igrali fantova, pili mlaku Coctu i klopali sendviče sa somericom i kuhanim jajima, dok si u kazalištu morao sjediti tih i nijem pred nepodnošljivim ljepotama glazbene klasike.

Kada se u gimnaziji nastava umjetnosti svela na gledanje slajdova s debelim Rubensovim babetinama i Picassovim komadima slomljenih nosova i krivo nacrtanih očiju, mogao sam odahnuti od glazbe i posvetiti se nekim drugim interesima. Trenirao sam rukomet, čitao neke debele knjižurine i pokušavao se utrpati komadu koji nikako nije htio ući sa mnom u tamnu komoru, iako smo službeno bili zajedno u školskoj fotosekciji. Nisam ni sanjao da su preda mnom godine u kojima će glazba naletjeti na mene poput poludjela ekspresa koji juri preko otvorenih brklji i crvenih svjetala. Da, bio je to pružni prijelaz iz 1960-ih, s kojega se nije bilo tek tako lako skloniti.

U zimi 1973. stradao je u prometnoj nesreći moj najbolji prijatelj Nenad Z., kojega smo povremeno zvali Domobran. Taj se nadimak može pronaći u mojim autobiografskim knjigama, i to nije nimalo slučajna stvar. Otada je prošlo više od četvrtine stoljeća i već sam polako zaboravio boju njegova glasa, način hoda, omiljene dosjetke. Neki se put upitam, ako se susretnemo u onostranosti, hoću li uopće moći razumjeti dvadesetogodišnjaka koji je otišao još prije pojave punka i onoga prvog zagrebačkog koncerta Rolling Stonesa. Baš kao što je iza stričeve smrti ostao visjeti jedan klarinet, iza Domobranove je smrti, na prozoru njegove sobe, ostala visjeti njegova akustična gitara, ako se ne varam, marke Mengeš. Ne sjećam se da sam ijednom prošao pokraj bjelovarske Sokolane, a da pritom nisam pogledao prema tom prozoru s gitarom. Stajala je tamo beskonačno dugo, gdjekad mi se učini da sam odrastao gledajući tu gitaru i da se možda još i sad nalazi na istom mjestu.

Na toj sam gitari 1964. ili 1965. pokušavao ovladati za moje nespretne prste beskonačno kompliciranom vještinom hvatanja akorda, bar onoliko koliko je potrebno za gitarističkog frontmana jednog provincijskog benda. Ili bar onoliko koliko je potrebno za drugog gitarista. Ili, k vragu, za zadnjeg od svih prokletih gitarista! Ludilo Beatlesa i Stonesa, ili britanske invazije, kako će se to poslije zvati, pomutilo mi je pamet i ja sam mislio kako ću biti roker ili ništa. U životu sam ovladao raznim bizarnim znanjima, čitanjem bosančice i oble glagoljice, konjugacijom staroslavenskih glagola, distribucijom glagolskih vremena u Vetranovićevu Posvetilištu Abrahamovu, podešavanjem konfiguracijskih i autoegzekutivnih kompjutorskih fajlova, ali to s gitarom propalo je na posve sramotan način. Naučio sam dva ili tri hvata i nakon toga vratio instrument, ali unatoč tom dramatičnom porazu ovaj put nisam odustao od glazbe. Ako nisam imao prste koji mogu svirati, vjerovao sam da imam uho koje može slušati. Ovoga me puta nitko nije tjerao na šinobus niti me pokušavao odgojiti skladnim suzvučjima koja tobože opisuju ovo ili ono. Uzimao sam sâm ono što sam htio, uživajući možda baš u tomu što ništa više nije bilo ni odgojno ni obligatno lijepo, nego baš nekako buntovno, anarhoidno i neodgojno. Pretvorio sam se u luđaka glasne svirke i na vlastitim sam ušima potrošio silnu decibelažu jakih Bose, AR, Jamo, Infinity i drugih zvučnika, tako da mi se gdjekad učini kako polako dobivam trošne uši i sluh penzioniranog ronioca.

Prošle mi je godine na jednom prijemu u Puli prišao Miljenko Prohaska, upitavši me tko mi je onaj Tribuson koji je s njim u pedesetima svirao klarinet. Htio sam ga poljubiti od sreće. Znači nije se radilo o obiteljskom pretjerivanju i mitomaniji! Stric je uistinu ozbiljno svirao džez i bio muzikalan, što znači da taj gen nije baš sasvim zaobišao moju obitelj. Možda bih mogao još jednom pokušati? Možda sam samo bio malodušan, indisponiran, ili überspannt, kako bi rekao Krleža? Valjda ta stvar s gitarističkim akordima nije u međuvremenu toliko uznapredovala da čovjek ne bi mogao nastaviti tamo gdje je stao.

Goran Tribuson