Mali festivali

Početak koncertne jazz-sezone

Ovogodišnju je sezonu koncerata jazza otvorio u Hrvatskom glazbenom zavodu 11. listopada program sastavljen od dva ansambla, Swing Again i Big band HGZ-a pod ravnanjem Zlatka Dvoržaka. U suorganizaciji Hrvatskoga glazbenog zavoda i Hrvatskog jazz-kluba nastavak je to prošle godine započete prakse malih festivala jazza koja bi u budućnosti trebala biti zametkom novoga međunarodnog festivala jazza u Zagrebu.

U prvom se dijelu programa predstavio zagrebački ansambl Swing Again u nešto promijenjenu sastavu, odabravši profiliran džezistički program demantirajući tako bojazan od reprize promocije njihova prvog diska početkom godine u klubu Sax. Zagrebački su se swingeri predstavili u vrlo dobru svjetlu stilski odgovarajućih interpretacija, nagovijestivši to već u izvedbi prve skladbe Nica's Dream Horacea Silvera i potvrdivši to u swing-temi Frecklo Face Sammyja Nestica i Joy Splint Clifforda Browna. Uz korektno izvođenje aranžmana slušali smo i inventivna i stilski korektna solo trubača, Josipa Graha, tenor-saksofonista Zdenka Ivanušića, trombonista Gorana Glavaša, alt-saksofonista Andreja Henigmana i pijanista-aranžera Ante Reljića. Bila je tu i nadasve korektna ritam-sekcija (Mario Igrec, gitara, Dubravko Vorih, električni bas i Borna Šercar, bubnjevi). Uz sastav nastupio je sa četiri poznata jazz-standarda, Teach Me Tonight, Route 66, Rasin Street Blues i Lady Be Good, osebujni i svestrani vokalist Čedo Antolić, inače stalni član sastava Swing Again.

U drugom dijelu programa domaćin, Big band Hrvatskoga glazbenog zavoda, nije imao baš najsretniji dan, barem što se tiče kraja koncerta. Izvodeći mahom stare jazz-standarde, što nije bilo baš sukladno naslovu s plakata U novu sezonu s novim melodijama, orkestar je pod ravnanjem stalnoga dirigenta Zlatka Dvoržaka u početku funkcionirao dobro, no kako je koncert odmicao koncentracija je, ponajprije u linijama limenih puhača, počela popuštati. Tako su se u razini interpretativnog nerazmjera našle vrlo dobre izvedbe teme St. Louis March s važnom ulogom bubnjeva Borisa Texa Beninija, te swing-skladbe Jamie, Perdido i Jersey Buonco. Uz orkestar je nastupio i njegov stalni vokalist Božidar Mati s pjesmama Laura i I've Got You Under My Skin. Neizbježan rizik vođenja poluprofesionalnog orkestra s fluktuacijama nekih ključnih glazbenika ukazao je još jednom na nimalo lako održavanje korpusa takva tipa.

In memoriam — Etta James

U razdoblju smo odlazaka cijele generacije instrumentalnih i vokalnih interpreta koja je obilježila jazz 20. stoljeća. Nakon nedavnog odlaska trojice vrsnih tenor-saksofonista, Joea Hendersona, Harolda Landa i Flipa Philipsa, stigla je i vijest o smrti istaknute jazz i soul-pjevačice Ette James, koja je umrla 17. listopada od raka u sedamdeset drugoj godini. Rođena je 1929. u Los Angelesu kao Jamesetta Hawkins, karijeru će poput mnogih drugih crnačkih interpreta započeti pjevajući u crkvenom zboru, u ovom slučaju u zboru St. Baptist Church u Los Angelesu. Slijedom toga ubrzo je u sferi crnačkog rhythm & bluesa, koji će ostaviti neizbrisiv trag u njezinu kasnijem djelovanju. Vodila je ženski vokalni trio The Peaches, odakle potječe i njezin od milja kasnije stečen nadimak, te će je svi zvati Etta Peaches James. Ta će svakako izvrsna vokalistica ostati na razmeđi jazza i soula i u oba ta područja dobivati komplimente. Možda je i to razlogom da njezino ime nije lako pronaći u specijaliziranim jazz-enciklopedijama i leksikonima. Tako je čuveni stručnjak Jerry Wexler svrstava uz bok Arethe Franklin i drugih vršnih blues-interpretkinja, a autor cover-teksta njezina posljednjeg CD-a, Blue Gardenia, među najistaknutije jazz-vokalistice svih vremena (!). Relativna anonimnost te pjevačice u širem krugu slušateljstva posljedica je i nekih njezinih osobnih problema vezanih uz ovisnost o heroinu, koji će je u jednom razdoblju udaljiti od pozornice i studija. Oslobodivši se poroka tijekom osamdesetih godina Etta James ponovno žanje uspjehe i svoju popularnost vraća uspjelim nastupom na otvorenju Olimpijskih igara 1984. u Los Angelesu, a 1993. ulazi i u famozni američki Hall of Fame. Snimila je potom i niz studijskih i live-diskova, a posljednji od njih, Blue Gardenia, svjetlo je dana ugledao u ožujku ove godine. Riječ je o profiliranom disku s čistim jazz-repertoarom poznatih jazz-standarda i aranžmanima istaknutog pijanista i aranžera Cedara Waltona napisanim za nonet s nizom izvrsnih jazz-glazbenika, među kojima je primjerice i tenor-saksofonist Red Holloway. Tako je disk Blue Gardenia ostao istinskim jazz-epitafom te doista kvalitetne pjevačice.