Magna u čeličani

Magna centar u Rotherhamu, spektakulatni interaktivni spoj znanosti i pustolovine što su ga autori iz londonske prakse Wilkinson Eyre Architects udomili u napuštenoj čeličani u južnom Yorkshireu, ovogodišnji je dobitnik Nagrade Stirling za najbolje arhitektonsko ostvarenje u Ujedinjenom Kraljevstvu

Kao i njegov favorizirani takmac za čuvenu nagradu, projekt Eden u Cornwallu Nicholasa Grimshawa, i centar Magna realiziran je u sklopu opsežnoga britanskog milenijskog projekta kojim je obuhvaćeno 190 velikih i više stotina manjih ostvarenja širom otočja. Iako svi projekti nisu polučili jednak uspjeh — najrazvikaniji je Millennium Dome u Londonu čak na rubu bankrota, milenijski je pothvat, izdašno financiran nepresušnim fondom Nacionalne lutrije, donio renesansu britanske arhitekture, a u njegove vrhunske domete ubrajaju se i ovogodišnje uspješnice centar Magna i projekt Eden.

Eden u glinokopu

Oba ostvarenja dijele niz zajedničkih osobina — od hibridnoga karaktera tipološke mješavine tematskog zabavnog parka i znanstveno-edukativnog centra, preko uporabe inovativnih inženjerskih rješenja i novih materijala, do impozantnih prostornih dimenzija i statusa nacionalnih turističkih atrakcija, a i locirani su u sličnom neatraktivnom kontekstu — Eden u iscrpljenom glinokopu, a Magna u nekadašnjoj čeličani. No prema programskoj koncepciji i pristupu regeneraciji napuštenih postrojenja bitno se razlikuju. Naime, Grimshaw je pod divovskim staklenikom, sastavljenim od međusobno prožetih geodezijskih kupola, preobrazio opustošeni kornvelski krajolik u zemaljski rajski vrt, živi teatar prirode i čovjeka što slavi biološko raznovrsje, dok su Wilkinson i Eyre u gotovo intaktnu veličanstvenu prostornost čeličane implantirali seriju dramatičnih novih struktura što su legendarni jorkširski nakovanj transformirali u nesvakidašnji monument prve i druge industrijske revolucije.

Talionica Templeborough u Rotherhamu otvorena je 1917, a sredinom stoljeća sa deset tisuća radnika i četrnaest visokih peći bila je najveća svjetska tvornica čelika. Premda su pedesetih godina peći elektrificirane, a produkcija sirovog čelika zamijenjena proizvodnjom visokokvalitetnih specijalnih legura, tvornica je zbog tehnološke zaostalosti zatvorena 1993. No nju nije zadesila tužna sudbina desetine sličnih postrojenja u industrijskoj regiji središnje Engleske, koja su nakon zatvaranja ili porušena ili jednostavno napuštena, nego je uz pomoć kladioničarskoga novca pretvorena u atraktivni centar zabave i edukacije.

Voda, zemlja, zrak, vatra

Projektom su reaktivirana dva masivna, 350 metara duga krila glavne hale, visine sedmerokatnice, koji su udomili četiri paviljona posvećena zemlji, vodi, zraku i vatri, dok su pomoćna skladišta uklonjena, a na njihovu je mjestu locirano parkiralište i pristup kompleksu. Vanjski izgled zadržan je u izvornom, robusnom stanju uz djelomičnu zamjenu metalne fasadne oplate na mjestima srušenih građevina. Fascinirani impozantnim mjerilom hale, arhitekti su maksimalizirali zatečeni ambijent »prepustivši građevini da govori sama o sebi i vlastitoj povijesti«, istodobno kreirajući pojedinačne izložbene atrakcije, spontano razbacane unutar markantne prostornosti. Uporabom spektakularnih tehničkih rješenja i posebnih svjetlosnih efekata autori su uprizorili elemente vode, zemlje, zraka i vatre, temeljnih komponenti u proizvodnji čelika, u individualnim tematskim paviljonima povezanim horizontalnim pasarelama i mostovima te vertikalnim redizajniranim podizalima. Mnogobrojni artefakti preostali od proizvodnog procesa sačuvani su kao evokacija prošlosti građevine. Iako su posjetitelji zahvaljujući eleviranim komunikacijskim galerijama osigurani od neposrednog dodira sa crnom industrijskom arheologijom, fragmenti napuštene mašinerije što se naziru u tami te odjek nekadašnje proizvodnje u golemu praznom prostoru stvaraju na momente jezovitu atmosferu, dopunjenu kontrastom robusne grubosti industrijskog hardvera i sofisticirane izložbene inscenacije.

Paviljon u obliku cepelina

Četiri pojedinačna paviljona, međusobno povezana nekadašnjim središnjim transformacijskim objektom, demonstriraju različite aspekte čelika i njegove produkcije. Zračni paviljon u obliku cepelina, što lebdi na visini od desetak metara iznad tla, zavješen je sustavom zatega za kransku stazu. Čelična platforma toga četrdesetmetarskog airshipa omotana je translucentnom jastučastom ovojnicom od etiltetrafluoretilen (ETFE) folije, novoga laganog visokotehnološkog materijala iznimne čvrstoće. Paviljon zemlje, situiran u podrumskoj etaži neposredno ispod zračnoga paviljona, urezan je u podu glavnog nivoa i simbolizira snagu podzemlja, a vodeni paviljon smješten u prizemlju, elegantnom valovitom formom izvedenom u laganoj metalnoj konstrukciji na koju se cijedi voda kroz prorez u krovu, kontrast je teškoindustrijskom setingu. Finalna sekcija izložbene ture posebno je dramatična. Vatreni paviljon, izoliran u najudaljenijem kutu hale, izložbeni je vrhunac — jedina preostala peć bljuje plameni stup popraćen teatralnim bljeskanjem i praskom, a iskustvo vatrenoga tornada što iskri iznad glava posjetitelja nadopunjen je vizurom u neizmjernu mističnu dubinu građevine.