Kulturna promjena i kulturna strategija

Kulturna promjena i kulturna strategija

Četiri knjige, jedna bilježnica, četiri broja specijaliziranog Kulturnog razvitka, web-stranice Ministarstva kulture, programatski i drugi veći i manji članci, nebrojene raspre — sve to još ne zatvara odgovore jedne moguće strategije: međutim, otvaranje svih potrebnih pitanja za strategiju i samo je dio strategije; strategija kulturnog razvitka društva koje želi biti otvoreno i sama je otvorena strategija

Ovaj tekst prilog je strategiji kulturnog razvitka na čijoj se izradi angažiralo Ministarstvo kulture, uz suradnju brojnih nezavisnih stručnjaka iz niza hrvatskih kulturnih i znanstvenih ustanova; to je, ovdje u nešto izmijenjenom i dopunjenom obliku, u osnovi predgovor istoimenoj knjizi koja ovih dana izlazi iz tiska.

Zahvaljujem kolegicama i kolegama iz Ministarstva kulture, kao i suradnicima na izradi same knjige, čijim sam se radom i sugestijama koristio. Tekst se upotpunjuje njihovim prilozima u knjizi, ali on izražava i osobna gledišta koja njih ne obvezuju.

Posebno zahvaljujem uredništvu »Vijenca« koje je prihvatilo integralno objaviti poduži tekst i predočiti ga široj javnosti. Nastao unutar ograničenja, ali i iskustva svakodnevnih radnih obveza, svakako nedovoljno cjelovit, tekst je dakle otvoren kritici.

I. Uvod

Stoljeće promjena

Izložba tako uzbudljiva naslova, postavljena 2001. u Hrvatskom povijesnom muzeju, oslikala je ne samo živost opreka hrvatskih političkih eksponata 20. stoljeća, nego i opreke kulturnih paradigmi koje su im bile u podlozi. Dinamika smjena velikih državnih, političkih, socijalnih, sve do tehničkih i malih dnevno-uporabnih znakova, mogla je svakog ponajprije podučiti o temporalnosti vlastite misije s gotovo savjetodavnom porukom da se drži umjerenosti kao osobite pameti i za kulturnu politiku, upravo zato što to često nije bio slučaj, ni u Hrvatskoj, ni drugdje.

Velike političke, državne i društvene promjene prošla je Hrvatska i u devedesetima i one su imale snažan utjecaj i na kulturne promjene, kao što su kulturna shvaćanja, stavovi i očitovanja i sami znatno oblikovali opću društvenu svijest — potvrđujući ili tražeći nove, ne samo kulturne vrijednosti, nego i političke promjene.

Hrvatska kultura — kultura u Hrvatskoj, nije nipošto sinonim etniciteta, sredine, vjere ili nacije; ona ima i različite regionalne, ne samo dijalektalne nego i kulturološke, i etničke, i vjerske, i nacionalne, i internacionalne, komunikacijske, multikulturalne temelje. Različitosti ne potiru hrvatski kulturni identitet, shvaćen na suvremen način, nego ga obogaćuju. No, u odnosu na dugotrajne povijesne državne multinacionalne tvorbe kroz koje je prolazila Hrvatska, kao i u gotovo pola stoljeća posljednjega jugoslavenskog socijalističkog sustava, u kulturi se ponajviše tražio i izražavao nacionalni identitet. Središnje nacionalne, još preporodne kulturne ustanove, i u svom nastanku od 19. st. blisko su povezane s tim razlogom.

Unutar jugoslavenske višenacionalne države, obilježene jakim i jedinstvenim ideološkim i političkim zahtjevima, ali i unutar komunikacijski (osobito jezično) šire sredine, koja je omogućavala ne samo kulturne posebnosti i suprotstavljanja nego i prožimanja, hrvatska kultura ima veoma važno mjesto, između ostalog po svom, kako se često sama vidi, zapadnjačkom karakteru, koji transferira i na zapadnjački karakter nacionalnih političkih težnji. Također, u cijelom tom razdoblju, ponekad liberalnijem, ali često i naglašeno represivnom i totalitarnom, kultura nije bila samo transmisija neke partijske, ideološke ili političke volje, nego i znatan, očuvan prostor stvaralaštva, pa i kritičkog odnosa prema društvu — s obzirom i na posebnosti tzv. jugoslavenskog socijalističkog modela, osobit nezavisan međunarodni položaj same zajedničke države, kao i velike kulturne različitosti i federalne zasebnosti pojedinih sredina koje su razvijale ne uvijek kontrolirane polarizacije.

Kad su u pitanju estetske orijentacije, već od pedesetih kultura se oslobađa političkog nadzora; neke umjetničke djelatnosti (likovno ili glazbeno stvaralaštvo npr.) slijede, a ponekad i prednjače u svom suodnošenju sa svjetskim avangardnim usmjerenjima. Od kasnih šezdesetih u hrvatskoj se kulturi opet izražavaju i eksplicitniji politički i nacionalni zahtjevi koji, počevši od uvijek polemičnog jezičnog pitanja, u jednoj varijanti razvijaju i širi politički nacionalni pokret koji kulminira 1971. i u kojem pojedine središnje nacionalne kulturne institucije postaju nosioci oblikovanja političke volje. Obračunom s tzv. masovnim pokretom, ili hrvatskim proljećem, mnogi kulturni djelatnici bivaju politički žigosani, a neke angažirane kulturne institucije, pod pritiskom, mijenjaju i vlastitu unutrašnju strukturu. Oni odbačeni na društvenu marginu, dvadesetak godina tvore znatan politički resurs za novi globalni val demokratskih promjena. U kontekstu snažnog i prijetećeg prodora srpskog nacionalizma sredinom osamdesetih, koji dekomponira sam sadržaj jugoslavenskog političkog i nacionalnog ekvilibrija, kultura i kulturni djelatnici u Hrvatskoj mahom se uključuju u politička gibanja na strani demokratskih promjena, i to na vrlo širokoj demokratskoj platformi koju prihvaća i dio vladajuće političke elite. Te se promjene doživljavaju i kao angažman za očuvanje nacionalnog identiteta i političke slobode, da bi te vrijednosti, u suženom prostoru, i u ratu i poslije, postupno počele sužavati druge vrijednosti samih demokratskih promjena. Korijeni najprije demokratske i obrambene nacionalne homogenizacije tako sežu u ranija razdoblja, kao što i sama kasnija nacionalna homogenizacija, po ostvarenoj državnoj nezavisnosti, prerasta i u nedemokratske i ksenofobičke oblike; opet se mijenjaju strukture institucija, ali u obratnom smjeru.

Je li danas i taj val nasukan, te ako jest, nosi li nas sada opet neka obratna plima? Sve te nagle izmjenične amplitude postavljaju pred kulturu i kulturne djelatnike složene pa i protuslovne zahtjeve, od kulturnog, političkog i socijalnog, do neposredno egzistencijalnog položaja i izbora.

U kratkom posljednjem desetogodišnjem razdoblju kultura u Hrvatskoj djelovala je, dakle, u dva opozitna državna i društvena oblika koja su se mijenjala ratom: od jugoslavenskog (multinacionalnog), jednostranačkog, do hrvatskog (nacionalnog), višestranačkog, te unutar njega, po završetku rata u fizičkom i mentalnom smislu, do novog pluralizma Hrvatske 2000. U tom razdoblju izmijenjeni su kako formalni i stvarni prostorni okviri hrvatske kulture, tako i njezini unutrašnji politički i vrijednosni odnosi.

Premda smo i sami svjedoci ili čak akteri tih promjena, premda je o njima bilo i umjetnički angažiranih i (osobito) zaoštrenih kulturno-političkih očitovanja, one još nisu cjelovito izražene ni u umjetničkoj refleksiji, ni u kulturološkoj analizi. Zato i današnja strateška kulturna promišljanja, ma koliko bila pokušaj cjelovitijeg sagledavanja stanja, putova i perspektiva razvitka hrvatske kulture, ostaju ujedno i sama dio procesa unutar živog gibanja još nedovršenih elemenata kulturnog i društvenog konstituiranja.

Svaka buduća smislena hrvatska kulturna politika morat će znati nadilaziti mnoga navedena ograničenja, otvarajući prostore novog stvaralaštva prema modernitetu, europskim korelacijama hrvatskog kulturnog identiteta, pa i u užim i širim regionalnim prožimanjima, ali ni jedna buduća smislena hrvatska kulturna politika neće se moći postavljati tako kao da razlozi tih ograničenja nisu niti postojali.

Zato, vratimo se uspomeni Stoljeća promjena: Ako poučeni iskustvom promjena, i u novoj odgovornosti, nešto istinski želimo — to je potaknuti i učvrstiti stvaralački i demokratski karakter kulture, osigurati je od politike, političke instrumentalizacije, ne da bi bila apolitična, nego da bi ostala autentična, a to znači proširiti polje njezine autonomnosti, učvrstiti njezin društveni položaj — prije kao agensa postupnog stvaralačkog razvitka nego kao promotora radikalizma neizmjerljivih političkih promjena.

Strategija za autonomnost kulture

Kako, dakle, pri punom poštivanju onoga što jednom riječju možemo nazvati orijentacijom prema autonomnosti kulture govoriti o kulturnoj politici u kontekstu strategije kulturnog razvitka? Nitko ne može predvidjeti svoje buduće rezultate, i još k tome njihova buduća prevrednovanja, što se očekuje i u budućnosti od kulture, umjetnosti, stvaralaštva uopće. Ta prilično banalna spoznaja stavlja metodologiju izrade kulturne strategije u osobit položaj, naime takav po kojem sama zaštita i poticanje stvaralaštva postaju veće vrijednosti od propisivanja smjera i rješenja za to stvaralaštvo. Nasuprot neinterventnosti u stvaralaštvo samo, strategiju je ponajprije moguće postaviti linijom planiranja, u ambijentu afirmacije stručnog i javnog odlučivanja, kao otklanjanje zapreka afirmaciji kulturnog stvaralaštva, na način širenja mjerljivog prostora procjene kvalitete kulturne politike u korist kulturnog stvaralaštva. Napokon, tamo gdje se kultura shvaća kao razvojna snaga ostaju i mjerljive veličine praćenja ostvarivanja te snage, od rezultata zaštite i unapređivanja kulturnih dobara kao resursa društvenog (i gospodarskog) razvitka, do manifestnih oblika umjetničkih kreacija, ne samo po posrednoj, javnoj (npr. gospodarskoj ili turističkoj) dobiti, nego i per se, kako već i razlikujemo ono što nazivamo kultura-cilj i kultura-sredstvo.

Što, međutim, imamo u vlastitim resursima koncipiranja i ostvarivanja kulturne strategije i kulturnih politika?

U vrijeme državnog socijalizma rasprave o kulturi u Hrvatskoj najčešće su vođene na skupovima službenih političkih tijela, u sektorskom smislu ocjena položaja kulture, stanja u kulturi ili smjernica za kulturu, te povremeno, s obzirom na tzv. slučajeve, kada su iz kulture nicale nepoželjne političke pojave, u obliku izricanja političkih stavova o takvim negativnim pojavama. Jedan od najpoznatijih, ne i tipičnih, i već u svoje vrijeme anakronih dokumenata takve vrste, jest i Bijela knjiga (1984), o idejnoj borbi u sferi kulture i stvaralaštva, svojevrstan recidivni retrolook kojemu su već i suvremenici okretali leđa, nasuprot demokratskim promjenama koje su kucale na vrata.

U svakom sustavu koji se mijenja ima i sila koje se tome protive. No, općenito se može reći da se rasprava o kulturi u Hrvatskoj od devedesetih oslobodila potrebe za političkom opreznošću, oslobađajući ponajprije sva kritička stajališta.

Kritičnost, kako bilo, pa i ona dešperatna, bez obzira na etiologije sila koje je tvore, prva je slika ogledala hrvatske kulturne raspre u devedesetima. Nju u širokom zamahu ističe i prva cjelovita knjiga analize stanja hrvatske kulture: Kulturna politika Republike Hrvatske. Nacionalni izvještaj (1998), koju je izradila grupa hrvatskih stručnjaka na poticaj Vijeća Europe. Mnoga stajališta iz te knjige do danas su ono referentno kritičko mjesto koje i sami niže interpretiramo kao zatečeno stanje. Zanimljivo je, međutim, da su i neki europski stručnjaci ubrzo imali potrebu dodavanja privage ohrabrenja na vagu između dubokog hrvatskog kulturnog pesimizma i kakvog-takvog optimizma. Tako iste godine izlazi i druga važna knjiga hrvatske kulturne politike, izvješće europskih stručnjaka Hrvatska kulturna politika. Od prepreka do mostova. Ona na neki način izražava i kolebljivo vrijeme prelaska između hrvatske političke europske izolacije i potrebe njezine nove europske političke integracije. Između ostalog afirmiraju se kategorije često samopodcijenjena hrvatskog kulturnog identiteta, a osobito je, sada već razvikano njezino optimističko mjesto, dvojbeno stimulativni nalaz kako Hrvatska ima dobre policy-thinkers, ali ne i policy-doers; jedna vrsta poruke, koju možda treba čitati i u smislu da se, nakon kritike, sada treba prihvatiti i posla.

Napokon, u smjeru posla, konačno kreće treća knjiga, Hrvatska u 21. stoljeću. Strategija kulturnog razvitka (2001) koja je, uz organizacijski rad Ministarstva, okupila i brojne nezavisne stručnjake za pojedina područja, te se i izložila velikoj javnoj raspravi u Trakošćanu, ožujka 2001, ispunjavajući tako ne samo zadatke ranijih knjiga nego i u međuvremenu ispisanih bilježnica koje su tražile demokratsku i stručnu javnu raspravu o kulturi. Ta je rasprava provedena i u obliku općih i specijaliziranih prinosa, pa i polemika koje su uslijedile, što sve upotpunjuje ne samo količinu nego i kakvoću prijedloga i mišljenja, potonju s obje njezine strane. Ono što se iskristaliziralo, više ili manje uspješno, sada se može naći u ovoj četvrtoj knjizi hrvatske kulture kao dokumentu Vlade RH: Strategija. Kultura (2001).

Četiri knjige, jedna bilježnica, četiri broja specijaliziranog Kulturnog razvitka, web-stranice Ministarstva kulture, programatski i drugi veći i manji članci, nebrojene raspre — sve to još ne zatvara odgovore jedne moguće strategije: međutim, otvaranje svih potrebnih pitanja za strategiju i samo je dio strategije; strategija kulturnog razvitka društva koje želi biti otvoreno, i sama je otvorena strategija.

Ali, ako kulturna strategija mora ostati uvelike otvorena, donekle i hipotetična, ma koliko pozitivno isticala moguća konkretna rješenja, kulturna politika mora biti uvelike konkretna da bi bila provjerljiva, potvrđena ili opovrgnuta u korist globalnih zamisli strategije. To je temeljno pravilo koje ističemo — ambijent u kojem kulturna politika postaje sastavni dio kulturne strategije, i to je ambijent provjerljivosti kulturne politike samog Ministarstva kulture koja je tijekom nepune dvije godine, preko konkretno zasnovanih procesa, ili nekih već ostvarenih promjena, mijenjala u toku same izrade i neke stranice čak i ove posljednje od strategija koja se sada objavljuje.

II. Postupak

Prema novom kulturnom pluralizmu

Politički program promjena 2000. koji je zamijenio vlast i opoziciju u kulturi je, najprije konceptualno, na razini deklariranih programa barem vodećih stranaka, a zatim i u postupnosti koraka praktične kulturne politike, bitno izmijenio reducirano utilitarna shvaćanja o poželjnim odnosima kulture i društva. Polazilo se od shvaćanja da samo slobodan, nezavisan odnos kulturnih djelatnosti i umjetnosti (obično u sintagmi: kultura, znanost, obrazovanje) spram društva i države, odnos lišen političkih i ideoloških zahtjeva, omogućuje razvitak njihovih autonomnih vrijednosti, a samo takvim nekrivotvorenim vrijednostima kultura i umjetnost istinski pridonose ukupnom razvitku. Kada toga nema, jača podjela na umrtvljenu državnu i marginaliziranu alternativnu kulturu i umjetnost, gdje alternativna umjetnost npr. preuzima uzak javni prostor uglavnom nemoćnog kulturnog (i društvenog) prosvjeda. Uz dužno priznanje svih različitosti, pa i iskoraka, takav je u osnovi bio status znatnog dijela hrvatske kulture u oba razdoblja njezine novije povijesti.

Ovisna o državi, najprije i politički i materijalno, a uvijek barem materijalno, hrvatska se kultura na posebno intenzivan način odnosi prema državi, u čemu sudjeluju i nedovršeni odgovori na pitanja izgradnje same države, novog nacionalnog kulturnog i multikulturnog identiteta, kao i strukturalna pitanja materijalnog i političkog položaja kulture. Tako i današnje kulturno stvaralaštvo i njegova društvena organizacija nužno nosi određenu količinu i vrijednosnih i institucionalnih opterećenja koja se reflektiraju i na ovisnički odnos kulture prema državi kao pozitivnom ili negativnom mjestu rješavanja ne samo njezina socijalnog položaja, nego čak i njezine estetske, poetičke, jednom riječju kulturne legitimacije. Premda takvu legitimaciju više nitko ne izdaje, još uvijek se u dijelu kulture javlja potreba ili da je se stekne, ili da je se odbaci. Prema jednoj (ruskoj) anegdoti: stari disidenti pitaju protiv koga će prosvjedovati, a novi bi državni umjetnici pitali gdje su narudžbe — a nema ni jednog ni drugog.

Tako nije rijetka pojava ni u kulturi da je nekima njihovo nezadovoljstvo važnije od mijenjanja samih pretpostavki tog nezadovoljstva. Dio kulturnih djelatnika mogao se od devedesetih vezati samo uz takve alternativne kulturne sadržaje i djelatnosti koje su alternativno i osiguravane, stvarajući unutar toga i posebne, alternativno etablirane kulturno-političke odnose. Premda se slika alternativnosti izmijenila i mnogi je vide i preuzimaju nove odgovornosti, nekima su politička zaoštravanja potrebna kao vlastiti bitak. Takvima su i promjene potrebnije dok ih nema, nego kad dođu, budući da one mijenjaju i njihov položaj u kulturno-političkim odnosima. Povlačenje najznačajnijih vanjskih čimbenika potpori kulturnog oporbenjaštva nakon političkih promjena 2000. (npr. Otvoreno društvo), te napose preuzimanje od strane novih vlasti potpora praktički svim oblicima tog istog ranijeg kulturnog oporbenjaštva, nije moglo proći bez novih političkih i moralnih ambivalencija. Parola Ništa se nije promijenilo! ponekad izražava žaljenje za onim što se promijenilo — a promijenila se i pozicija ranijeg kulturnog establišmenta, kao i pozicija kulturne alternative. Jednima izmiču razlozi ranijeg političkog utemeljenja kao povlaštenog, drugima kao potisnutog, budući da se otvaraju prvenstveno potrebe samog stvaralačkog utemeljenja.

Ne treba ni reći da je svako podizanje jedne strane praćeno zabrinutim pogledima druge, sve dotle dok se strane definiraju njihovim pozicijom prema državi.

I rađanje političke samostalnosti i, unutar nje, rađanje nove demokratske samostalnosti kulture, donosi porođajne muke. Naime, dok se od demokratske vlasti traži otvaranje svih pa i kulturnih prostora, od kulture se više ne traži potvrđivanje same vlasti, pa ni demokratske, nego se očekuju njezini prinosi u obliku slobode stvaralaštva, sa slobodom izraza i svim posljedicama te slobode. Kada je kultura, međutim, i dalje usmjerena pitanjima države, posljedice kulturne slobode mogu biti gorke svakoj, pa i demokratskoj politici, kao što i demokratske odluke politike mogu biti gorke svakoj, a osobito ovisničkoj kulturi. Riječju: premda država nikad nije neka potpuno nezavisna tehnologija, polazi se od stajališta po kojem država treba ponajprije osiguravati kulturni pluralizam oslobađanjem samostalnosti, autonomnošću kulturnih procesa, a ne biti i sama stranka u tim procesima. Takva pozicija, razumije se, ne donosi odmah mnoštvo saveznika, ali se svakako brani od onih loših.

Oslobađanje kulture

Ako je samo jedna globalna promjena jasno vidljiva u sadašnjim kulturnim odnosima u Hrvatskoj, onda je zasigurno to ona koja je zapažena i u anketi jednog od vodećih tiskovnih medija, a koja je i tamo nazvana — oslobađanje kulture, oslobađanje umjetnosti — svojevrsna kvantitativna (mjerljiva) i kvalitativna (nemjerljiva) akceleracija — knjige, filma, kazališta, likovnih i glazbenih događanja, kao i oslobađanje struke, stručne i znanstvene, kulturne, pa i medijske produkcije (i kritike) od svakog javnog oblika prinude. To oslobađanje, međutim, nije samo spontano, nego je i poticano. Napose, ono nije praćeno rezultatom materijalne nezavisnosti same kulture, ne zato što se to ne bi htjelo, nego zato što se to još nije moglo — s obzirom na objektivna gospodarska i druga ograničenja, ali i s obzirom na još uvijek visoko izražene subjektivne dispozicije mnogih kulturnih djelatnika prema državi. Dapače, čini se da je važan kvantitativni aspekt toga oslobađanja u vezi i s velikim iskorakom u državnim financijskim potporama brojnim kulturnim programima koje su (potpore) u razdoblju od 2000. rasle za gotovo 50 posto. Kako bilo, za taj proces zaslužne su opće političke promjene, a za te promjene zaslužni su i kulturni djelatnici, ako uopće i treba govoriti o dvjema stranama u tim promjenama, dok je sam njihov doseg još uvijek polovičan — materijalno zavisan, prvenstveno proračunski iskorak prema naglo oslobođenom i mnogolikom kulturnom izrazu.

Hrvatska je kultura, u nepune dvije godine novih demokratskih promjena, možda i premašila obujam očekivanih promjena »oslobađanja«. Te su promjene vidljive ne samo u tipu i količini novih programa, od kulturnih industrija (obnova i jačanje izdavaštva, novi film i filmske vrste), novih započetih ili već ostvarenih programa gradnje kulturne infrastrukture i obnove kulturne baštine (od oko 550 na oko 650), ili naglog bujanja novih umjetničkih organizacija (u registrima Ministarstva kulture više od 100), novih festivala i festivalskih senzibiliteta glazbenoscenskih umjetnosti, ili novoosvojenih alternativnih prostora u gradovima, otocima, kulturi mladih, povrata (pa i ekstravagantnog) na kulturnu scenu unutrašnjih ili vanjskih, dobrovoljnih ili prisilnih izgnanika, nego i u samim kulturnim orijentacijama ili estetikama. Nije bez paradoksa, premda objašnjivog, pojava gotovo zamjene pozicije alternativne i mainstream kulture, sve do ekstremnih oblika mijenjanja odnosa prema samoj državnoj kulturi, ako takva još postoji, npr. pomalo nepravednim okretanjem leđa institucionalnoj kulturi (posebno od strane medija), pa i nekritičkog hvaljenja bilo čega iz alternativne kulture. Karakteristično je objašnjenje, iako pretjerano, u jednom novinskom naslovu: Hrvati su prestali voljeti svoju (misli se standardnu) kulturu, a ministar kulture je u hamletovskom položaju. No zaista, jedva da ima državnog, tj. većeg nacionalnog projekta, kazališta, festivala, književne, likovne ili glazbene manifestacije, novog muzeja ili spomenika, bez obzira na nove koncepcije i unutar takve institucionalizirane sfere, koji nije (barem medijski) povlačen i po prašini, ni obratno, gotovo da nema alternativnog (pa i pseudoalternativnog) čina koji nije (barem medijski) kovan u zvijezde. I kada se izuzmu naglo oslobođeni glasovi svih mogućih profeta katastrofe, kakvih ima svako društvo, kritička kulturna reakcija u kontekstu oslobađanja od političke ovisnosti, izuzetno je snažna i često prelazi u drugi aspekt te ovisnosti: potrebu da država i uprava zauzme ne samo poticajnu stranu nego i da rješava sva kulturna pitanja, od filmskog ili izdavačkog menadžmenta, do književnih, likovnih ili glazbenih preferencija, pitanja čije bi rješavanje od strane države upravo potiralo sam smisao oslobađanja kulture. Tako smo došli do mogućnosti ukidanja samo prve varijable u poznatoj jednadžbi (ne samo kulturne) politike, etatizam = konformizam, a potrebno je ukinuti obje.

Kulturni pluralizam unutar materijalne zavisnosti?

Ako smo, dakle, zapazili oslobađanje kulture od državne ovisnosti u smislu političkih zahtjeva same države, možemo, nažalost, slobodno podvući i dalje jaku ovisnost kulture o državi u smislu ovisnosti njezina materijalnog položaja, pa time donekle i vrijednosnih orijentacija. Ta vrsta ovisnosti, paradoksalno, obuhvaća ne samo institucionalnu kulturu, nego i onu izvaninstitucionalnu koja se voli predstavljati punom neovisnošću, pa i alternativnošću, tako da u obje svoje kulturne, poetičke, estetske (možda i političke) orijentacije, institucionalne i izvaninstitucionalne, kultura ostaje još uvijek i uvelike u polju državne skrbi. Gotovo da nema kulturnog čina ili događanja koji je ranije bio tretiran na rubu ili preko ruba subverzivnosti (dakako, nepotrebno), a da se u ovim promjenama i sam, često prvi put, ne bi našao na popisu državne potpore, kao što gotovo i nema one standardne (i dalje nezamjenjive) institucionalne kulturne djelatnosti koja nije osigurana barem preko razine ranijih potpora. Ako je tome tako, onda svakako postaje prepoznatljiva sasvim određena državna kulturna politika: načelo prihvaćanja pa i podupiranja pluralizma kulturnih orijentacija, uključujući i ranije alternativne, kao vidljiv i svjestan politički iskorak prema kulturnoj politici koja zaštićuje različitosti.

No, da bi se zaštitio pluralizam kulturnih orijentacija, pri takvoj ovisnosti kulture, potrebno je iznaći instrumente koji neće ovisiti o slučaju, o pukoj političkoj volji i trajanju takve dobre volje. Takav politički izgled problema vodi nas prema onome što nazivamo strukturalnim reformama u kulturi, od reformi u samom načinu odlučivanja — prema suodlučivanju, do reformi u materijalnom položaju kulture — prema njezinoj što većoj materijalnoj neovisnosti.

Zatečeno stanje — politički izgled i promjena

Kada govorimo o zatečenom stanju hrvatske kulture prije 2000., često se zaboravlja da moramo govoriti o dva zatečena stanja koja se isprepleću. Ponajprije, stara kulturna socijalistička izgradnja ostavila je i pozitivne i negativne efekte, i ti efekti nisu ostajali bez utjecaja i na razdoblje devedesetih. Međutim, relativno snažna kulturna infrastruktura iz doba poleta naše mladosti postupno je počela gubiti značenje te više nije davala stare rezultate, jer su se promijenili ne samo politički ciljevi nego i cjelokupan kulturni senzibilitet, pa i shvaćanje javnih kulturnih obaveza od strane kako države, tako i lokalnih vlasti. Npr. mreža domova kulture po općinama, narodna sveučilišta, kulturni amaterizam vezan ponajviše uz folklorne priredbe ili kulturno-tehničke organizacije — sve je to počelo propadati, često i u fizičkom smislu (domovi kulture), ili u organizacijskim učincima. Veliki kulturni sustavi, kao što su inertna nacionalna kazališta, privatizirana kinematografija, reprezentativni filmski ili glazbenoscenski festivali, više nisu mogli ostvarivati jedinstvo onih poticaja koji su sabirali veliku državnu potporu, organiziranu publiku i ritualnu estetiku s politički kontroliranom medijskom potporom. Jaka služba zaštite kulturne baštine izgubila je sigurnost, razlomila se i organizacijski, a ponekad i stručno, često gubeći i bitku sa samovoljom političkih moćnika, ili uzmičući pred klijentelističkim interesima novo-starih poslovno-političkih struktura. Ti procesi nisu samo posljedica nove političke volje, nego su bili inherentni i u sustavu koji joj je prethodio i koji više nije odgovarao novim, modernim kulturnim potrebama, dok nova politička volja, koncipirana ponajviše na snažnoj nacionalnoj politizaciji, nije mogla osigurati istodobno i nove, da tako kažemo, civilne kulturne ciljeve. Dapače, da bi se osigurao nov državni smisao kulture, nije bitno trebalo mijenjati sam državni sustav kulture, nego mu je trebalo dati novi predznak, izvanjski zamijeniti jedne ideološke naboje drugima, čime se dodatno produžavala kriza uključenosti kulture u suvremeniji društveni razvitak. Zato, kada su nakon izborene državne nezavisnosti, uz nove političke promjene u samoj vlasti, pale i potrebe za pojednostavnjenom kulturnom instrumentalizacijom, nove vrijednosti koje su se oslobodile ponajprije su se kritički postavile prema toj posljednjoj fazi državne kulture, često ne opažajući u njoj i one dublje sonde dugotrajnoga konzervativnog sustava, za čiju ukupnu promjenu nije dovoljan samo negativan politički odnos, nego je potreban novi kulturni i društveni odnos.

Takav, ponajprije politički negativan (ne i jedini moguć) nalaz kulturne situacije početkom 2000. bio je: hrvatska kultura predstavlja se ponajprije etatistički, kao konzervativna, historicistička i nacionalistička, od pseudohistoričke mitologičnosti do ksenofobičnih, čak i politički retrogradnih ispada; ona nije prihvatljiva europskom okruženju budući da se predstavlja i izolacionistički, antiglobalistički; kult švelje i pletera nasuprot svijetu informatike i multikulturalnosti; kultura također nema sredstava, njezin je i proračunski status znatno ispod 1 posto državnog proračuna; upravljanje u kulturi nosi oznake tutorstva, arbitrarnog odlučivanja s disproporcijama financijskog privilegiranja velikodržavnih projekata u kazalištu, filmu, knjizi i dr.; živa kultura, naprotiv, prepuštena je sama sebi, ne participira u državnom proračunu, dok se korištenje drugih i tuđih financijskih izvora drži nacionalnom nelojalnošću; mediji koji to kritiziraju drže se politički podrivačkim, a pojedinci koji protestiraju prozivaju se javno kao vještice, središnje kulturne institucije ponašaju se ritualno, obnavljajući preživjele forme jubilarne kulture izvan referentnosti prema vlastitom vremenu, njihovi su produkti zastarjeli, ili spori, ili ih nema; naprotiv, uspjeli kulturni proizvodi izazivaju službeni zazor.

Predstavljena slika uvelike je zaoštrena, iako je ponajviše u tom obliku značila (i još znači) izvor politizacije kulture za jednu novu ne samo kulturnu politiku. Da je tome bilo posve tako, nakon otvaranja vrata početkom 2000., kroz vrata ne bi imao tko proći. A prošla je jedna cijela drukčija hrvatska kultura, od one koja se drukčije, u prvom redu složenije, odnosila i prema Domovinskom ratu, ostajući vjerna njegovim vrijednostima, do one koja je nicala na posvemašnjoj negaciji desetogodišnjeg razdoblja, ali se željela nametnuti isključivo svojim vrijednostima u nove nacionalne demokratske procese.

S druge strane, već ni prvi iskazi novog kulturnog senzibiliteta koji su se mogli odnositi više na novu vanjsku sliku hrvatske kulture nego na njezine dublje strukturalne promjene, nisu ostajali bez grubog odgovora one desnice koja je promjene doživjela kao pobjedu, štoviše povratak boljševizma; kritika rada središnjih nacionalnih kulturnih ustanova radi njihova osuvremenjivanja shvaćena je kao napad na stožerne ustanove nacionalne kulture, otvaranje prema umjetnicima susjednih zemalja kao kapitulaciju pred agresorom, povratak nekih ranijih stvarnih ili dobrovoljnih disidenata kao oslobađanje prostora prebjezima, nova vrsta predstava, izložbi, alternativnih i eksperimentalnih grupa kao obezvređivanje ćudoređa...

I — i, ili, ili — ili

Općenito, politički napadi traže političke odgovore. U Hrvatskoj, međutim, još frustriranoj radikalizmima velikih promjena, to ipak nije uvijek slučaj. Vlast, zabrinuta za demokratsku legitimaciju, koristi se njome gotovo isključivo pasivno, nadajući se da će sam pozitivan čin otvaranja procesa rasta kulturnih djelatnosti u svim područjima nadglasati buku nezadovoljstva, s lijeva i desna. Sami pak oprečni politički tabori u kulturi manje su usmjereni jedni na druge, u okviru vlastitih periferija (oni često međusobno i ne polemiziraju, nego to čine preko države), a više na borbu za ovladavanjem središnjim mjestom, kako ga oni vide, mjestom moći odlučivanja, a to je opet država — napose u kulturi, kada se država s obje strane percipira kao stalan i nepromjenjiv izvor sredstava, prostora, nadležnosti, vrednovanja..., kao bitak samoga kulturnog smisla. Takva shvaćanja duboko su konzervativna, bez obzira na predznake svojih ideologija, ona svaku kulturnu polemiku pretvaraju u ideološki sukob oko same države, u čemu se ponekad naziru i rezidue svih ranijih totalitarizama. Zato politički napadi u kulturi ipak traže ponajprije, kako mi vidimo, odgovore iz horizonta stvarne razvojne kulturne alternative, jer oni sami ne donose takvu alternativu.

Iako otvaranje vrata jednima, dakle, nije smjelo, niti htjelo zatvoriti vrata drugima, napose ne onim najbrojnijim — trećima — nova kulturna politika ubrzo se našla pod unakrsnom vatrom onih manifestativnih oblika kulturnog djelovanja koji nose naglašena politička vrijednosna obilježja. Zato je sama politika otvorenih vrata, kako u makropolitičkom kulturnom smislu, tako i u doslovnom smislu otvorenosti i transparentnosti odlučivanja Ministarstva kulture, zahtijevala organizirane kulturno-političke instrumente koji bi se mogli nositi s novim zahtjevima i potrebama: očuvati kulturnu autonomiju i osigurati kulturni pluralizam, potvrditi stabilnost ukupnoga kulturnog sustava, uključujući i institucionalni, podmiriti narasle kulturne potrebe te, napokon, osigurati i prihvatljivost upravne kulturne strukture kao nužnog segmenta svake organizirane države, od funkcija zaštite kulturnih dobara do funkcija očuvanja velikih kulturnih sustava, ili zaštite niza kulturnih aktivnosti od vulgarno tržišne i komercijalne ignorancije.

III. Iskorak

Unutar strukturalnih reformi

I političke promjene najprije traže politička objašnjenja. Ako se kulturna slika Hrvatske ocjenjivala kao konzervativna, nacionalno zatvorena, trebalo ju je izmijeniti prema modernoj i europskoj; ako se zapostavljala alternativna kultura i kultura mladih, trebalo ju je prepoznati i potaknuti; ako se odlučivanje u kulturi držalo nejavnim i netransparentnim, trebalo ga je učiniti javnim i transparentnim; ako kultura nije imala dovoljno novca za programske djelatnosti, zaštitu kulturne baštine, obnovu kulturne infrastrukture i dr., trebalo je namaknuti dodatni novac...

Mnogo od toga zaista je moguće postići samom političkom voljom i mnogo od toga zaista je učinjeno u prvim mjesecima rada novog Ministarstva kulture: prvi put su se naglo probile nove kulturne aktivnosti, grupe, pojedinci, festivali koji su označavali nove kulturne senzibilitete; otvoreni su novi odjeli za kulturni razvitak i kulturu mladih; prvi put su se sve odluke javno objavljivale na, također prvi put, otvorenim web-stranicama Ministarstva, ili u povremenom glasilu Kulturni razvitak, koje također izlazi prvi put; prvi put su sredstva za kulturu prerasla 1 posto državnog proračuna, a ona namijenjena programskim djelatnostima koja obuhvaćaju gotovo dije trećine proračuna samog Ministarstva, porasla za 48 posto. Napokon, u vremenu restrikcija proračunskog novca za upravu i javne službe, podatak da taj novac nije padao u kulturi, da u kulturi, nasuprot uvriježenim tendencijama odnosa zaposlenosti u takvim razdobljima, nije izgubljeno niti jedno radno mjesto..., sve to govori ne samo o pozitivnim intencijama, nego i o nadilaženju ranijih obzora shvaćanja kulture kao puke potrošnje, gdje restrikcije potrošnje najprije pogađaju kulturu.

Sve takve i slične iskorake bilo je moguće osigurati novom političkom voljom. Ali sve, ili barem najvažnije, strukturalne iskorake nove kulturne politike bilo je potrebno osigurati od političke volje, ako ona donosi arbitrarnost, nekompetentnost, povlašćivanja ili podvlašćivanja. Ako se vrednovanje u kulturi ocjenjivalo stranačkim, to ne znači da promjenom vlasti jedne stranke ono treba biti pod pritiskom vlasti druge stranke; ako se povlašćivalo jedne, to ne znači da se nakon političke promjene treba povlašćivati druge... Rješavanje takvih i sličnih pitanja čini sam sadržaj strukturalnih reformi koje idu u dva smjera: prema autonomnosti odlučivanja u kulturi i prema autonomnosti financiranja kulture.

Dva smjera reformi: nov način odlučivanja i nov način financiranja

Opća politika Vlade prema decentralizaciji odlučivanja već je prethodno prenijela niz ovlasti tijela središnje uprave na lokalnu samoupravu. Ona se izrazila i u kulturi, npr. ukidanjem ovlasti ministra pri imenovanju pojedinih ravnatelja, davanja suglasnosti na pojedine programske i druge elemente rada kulturnih ustanova i sl. Međutim, pitanje decentralizacije kulture čini se manje važnim demokratskim pitanjem od pitanja njezine demonopolizacije, dok decentralizacija odlučivanja još ne znači i demonopolizaciju odlučivanja, sama demonopolizacija ujedno je i najsvrsishodnija decentralizacija: demonopolizacija odlučivanja čini se ključnim pitanjem upravljanja u kulturi i ona obuhvaća ne samo potrebu demonopolizacije države u korist struke, nego i demonopolizaciju unutar same struke.

Prva podloga autonomnosti kulture jest autonomnost odlučivanja. Zakon o kulturnim vijećima koji je donesen u Saboru 2001. te koji predviđa suodlučivanje u kulturi, tako da odluke kulturne politike donose predstavnici raznih kulturnih struktura za pojedina područja kulture, vjerojatno je do sada najveći iskorak u smjeru razvitka autonomnosti kulture, jačanja ovlasti i odgovornosti samih kulturnih djelatnika te razvijanja društvenih sposobnosti prema funkcijama upravljanja u kulturi. Ingerencije kulturnih vijeća koje se odnose ne samo na razdiobu proračunskog novca prema kulturnim korisnicima, nego i na određivanje kulturnih preferencija, dakle idu cijelim poljem prijašnjih ovlasti uprave, pretpostaviti je, u kombinaciji s transparentnošću odlučivanja pred licem javnosti, otvaraju nove odnose kulture i države u korist one nezavisnosti kulture koja nije lišena društvenih odgovornosti, ali je oslobođena onih stega koje krivotvorine njezune vrijednosti od političke podčinjenosti do klijentelističke ovisnosti.

Druga, jednako važna podloga autonomnosti kulture jest što veća autonomnost financiranja. Ona se oslobađa kroz novu poreznu politiku koja ima za cilj otvaranje novih izvora financiranja, napose takvih koja vezuju gospodarske i kulturne interese. Neposredno, priznaju se posebne porezne olakšice onima koji se odluče ulagati u kulturu i poticati stvaralaštvo umjetnika ili umjetničkih organizacija. Ostvarene olakšice u smislu oslobađanja od poreza na dodanu vrijednost, najprije stranih donacija, a zatim i samostalnih umjetnika i umjetničkih organizacija, pa i usluga prikazivanja filmova, neosporno se pozitivno prepoznaju već pukim pokazateljem naglog porasta registriranih kulturnih udruga i umjetničkih organizacija. Uz to, proširena je i prilagođena suvremenim trendovima i tehnologijama usko definirana pogodnost oslobađanja od poreza samo knjiga tiskanih na klasičnim materijalima, na ostale moderne nositelje teksta (CD-ROM, video- i audiokaseta i disketa). Novi samonikli asortiman kulturnoga stvaralaštva tek ćemo moći pratiti s obzirom na paralelnost njegova nastanka sa samom izradom ove strategije. Također, i posljedice novoga poreznog zakonodavstva koje sva darivanja u kulturi fizičkih i pravnih osoba posve oslobađa poreza na dobit i poreza na dohodak, tek trebaju biti izmjerene. Ono što je sigurno jest da su ovi zakoni ne samo na tragu, nego i preko traga najpovoljnijeg europskog zakonodavstva za kulturu, te da je Ministarstvo, nakon što su stupili na snagu, već zabilježilo prva veća ulaganja nekih od vodećih tvrtki koje djeluju u Hrvatskoj, od donacija velikim kulturnim manifestacijama do otvaranja stipendija za umjetničku izobrazbu.

Akcija Bijelog kvadrata kulture, koju nakon zastoja treba nastaviti, morala bi otvoriti kompleks financiranja, informiranja, stvaranja mješovitih fondova za ulaganja, kao i povoljnog kreditiranja kulturnih djelatnosti. Također, za sada još u praksi nedjelotvorno riješeno, ali zakonom definirano pitanje naknade, tzv. spomeničke rente, prema izglednom zalaganju Ministarstva kulture, treba riješiti u korist lokalne samouprave, jačajući time i veze gospodarstva, osobito turizma i kulture, ali osiguravajući također i svojevrsno samofinanciranje očuvanja bogata hrvatskog spomeničkog fonda.

Navedene promjene u materijalnom položaju kulture, kako to ponekad kažu naši vječni mrzovoljnici, ipak su ponajprije financijski normativne, što je možda uvjet, ali ne još i konkretan preokret položaja kulture. Odgovor je decidiran, iako nažalost pomalo grub: te promjene sada učinite vi — instrumente imate, upotrijebite ih! Dodajem pomirljivo: uvijek su mi apstraktno djelovali brojni seminari o kulturnom menadžmentu« bez pretpostavki za sam takav menadžment koji se, naposljetku, svodio na spretnost odnosa prema čuvarima raznih proračuna. Ono što se izmijenilo, jest to da je kulturni menadžment novim financijskim propisima konačno postao moguć — i nužan — usmjeren gospodarenju u kulturi, a ne gospodarenju državom.

Otvoreni reformski procesi u načinu i sadržaju odlučivanja te financiranju i materijalnom položaju kulture koji su započeli, svakako, kako smo rekli, stižu i prestižu i neke stranice same ove knjige o strategiji kulturnog razvitka. Hrvatska u globalnim promjenama kako samog položaja kulture, tako i kulturnih vrednovanja i orijentacija, dakle iznalazi nove putove unutar općih globalizacijskih prožimanja i potrebe vlastitog kulturnog razvitka.

IV. Zadatak

Vidljivo i nevidljivo: neki (i samo neki) prioriteti kulturne izgradnje

Vicevi pomažu zato što vesele, a i zato što upozoravaju. Parafraza jednog takva vica mogla bi glasiti: Postoje dvije vrste luda, oni koji misle da su Napoleoni, i oni koji misle da mogu riješiti pitanje kazališta (filma, knjige, medija... knjižnica, arhiva, muzeja, galerija... starih gradskih jezgri, crkava, dvoraca... nedopuštenog ronjenja, divlje gradnje...). Razumije se, sve to treba rješavati, a i riješiti. Olakšica ipak postoji: znatna količina rješavanja može ličiti i na samo rješenje. Ministarstvo kulture, dakle, uza sva kulturna vijeća, nove porezne zakone, transparentnost odlučivanja i dr., mora prihvatiti odgovornost rješavanja nekih ključnih kulturnih potreba, nuditi i poticati rješenja ne samo u zakonodavnoj praksi nego i u samim prioritetima kulturne izgradnje koji trebaju biti javno i stručno pretresani, odbačeni ili podržani, te u potonjem slučaju realizirani uz svu raspoloživu logistiku koju, naposljetku, najviše ima samo Ministarstvo, ili sama Vlada.

Nezahvalno je izdvajati neke (i samo neke) prioritete kulturnog razvitka. To napokon mnogo cjelovitije prezentira sama knjiga Strategije u posebnim poglavljima po pojedinim područjima, iako ni tamo nisu iscrpljene liste konkretno ostvarenih ili zamišljenih projekata. Također, na stranicama Kulturnog razvitka u više su navrata navođeni konkretni prioriteti kulturnog razvitka, od normativnih do neposredno radnih i fizičkih. Neki su prioriteti naslijeđeni i realizirani, neki postavljeni i već ostvareni, neki tek postavljeni i još otvoreni, a neki nisu još ni otvoreni jer su bremeniti dilemama. Takva je stvarnost uprave, naime, da se ni poželjna promjena ne ostvaruje laboratorijski, u umjetnom prostoru, nego je za nju potrebno više od puke želje. Ipak, ima razloga da i ovdje podvučemo neke prioritete po posebnom kriteriju po kojem se izglednost rješenja javlja i u pozitivnoj relaciji sa složenošću problema.

U legislativi najvažniji su već doneseni porezni zakoni i Zakon o kulturnim vijećima. Još u postupku praktičnog ostvarivanja, oni nose velika očekivanja na razini strateškog opredjeljenja Vlade RH i Ministarstva kulture, u smislu opće kulturne politike, kao što bi trebali imati i značaj poluge za ostvarivanje konkretnih, sektorskih kulturnih politika. Sama vijeća npr. trebaju sudjelovati u donošenju triju veoma važnih zakona koji se bilježe na stavci duga Ministarstva (i ne samo Ministarstva): zakoni o kazalištu, filmu, knjizi. Način donošenja nekih zakona ponekad je važan kao i sam sadržaj zakona. Sva tri zakona nose, uza sve različitosti, i jednu sličnu strukturalnu dilemu. I kazalište, i film, i knjiga temeljno su vezani uz državne potpore, preko ruba nama znanih sličnih zemalja. Dalji razvitak tih područja moguće je postaviti samo preko jačanja njihove samostalnosti, a to, suprotno najčešćim pojednostavnjenim očekivanjima koja i dalje upiru pogled samo u državu te samostalnost doživljavaju kao pravo a ne i kao obavezu, to znači više odgovornosti, samoinicijativnosti, pa i rizika, uz jačanje učinka stvaralaštva. Neki apstraktni zagovornici ovih zakona, ne primjećujući sadašnju vlastitu utemeljenost na povlasticama gotovo prasocijalističke države, koja garantira sigurnost zaposlenja neovisno o publici, siguran otkup i financiranje proizvoda nezavisno od tržišta, morat će se, i uz najopreznije držanje Ministarstva kulture ili Vlade, suočiti s konkretnim izgledima takvih zakona, naime da oni zasigurno mijenjaju i njihov položaj.

Očuvanje i unapređivanje kulturne infrastrukture svakako je najvidljiviji oblik aktivnosti Ministarstva u kojem se prelama i nasljeđivanje prethodnih inicijativa i promicanje novih. Ako i ne treba žaliti za izgubljenim zavičajem socijalističke masovne kulture, npr. za zastarjelim domovima kulture, to ne znači da kultura i u malim sredinama ne traži zavičajnost. Vjerojatno se ne može reći: ono što je nekad bio dom kulture, danas je polivalentna dvorana u naselju, selu ili gradu. Ali grijeh za pridruživanjem pa i poticanjem takve kampanje izgradnje kulturnih centara Ministarstvo rado preuzima i na sebe, kao što traži ponajprije potporu i udio lokalne sredine. Taj udio, nažalost, ne može uvijek biti osiguran do poželjnih razina odnosa, bilo materijalnih moći, bilo stručnih kompetencija. Teškoće sa završavanjem većih lokalno započetih projekata, koji dovode do potrebe neplaniranog planiranja, znani su: ipak tužan ispraćaj državnoga novca ublažen je pogledom na sjajne obnovljene zgrade i djelatnosti konačno završenih kazališta u Karlovcu i Šibeniku, a nadamo se i u skoroj obnovi kulturnog centra u Krapini, Drnišu i nizu drugih mjesta. Ipak, ambicije ne treba zaustavljati, nego poticati uz popločivanje međusobnog povjerenja. Možda se to najbolje vidi na jednom primjeru gdje bi se osposobljavanjem velike renesansne palače riješilo sve najvažnije potrebe kulturne infrastrukture, dok se pokrpavanjem te potrebe samo prolongiraju, a palača ostaje i izvan istinski perspektivne gradske namjene. Željeli bismo da možemo, i nastojat ćemo da možemo reći: lakše nam je podupirati velike nego male projekte!

Kontinuirana obnova starih i izgradnja novih knjižnica kao središta ne samo književnog nego i općeg kulturnog života (od većih u Bjelovaru i Vukovaru, u neposrednom planu u Virovitici, Šibeniku i Puli) i arhiva (veliki zahvati na potpunom osposobljavanju HDA u Zagrebu, kao i pokretanje izgradnje ili novog smještaja arhiva u Gospiću, Čakovcu, Osijeku, Dubrovniku i dr.) zalog je ne samo kulturnog identiteta organizirane države. U tom i srodnim područjima investicijske potpore kulturnoj infrastrukturi, udio sredstava Ministarstva kulture porastao je za 76 posto. Takav rast teško je očekivati i u budućnosti, ali samo održavanje razine osigurava postupnost razvitka, uz inzistiranje na kompetentnim postupcima, kojima je lijek politika javnosti, uključujući i javnost stručne kritike.

Ono što je likovno možda najlakše i mijenja sliku jedne kulture. Jedne novine se žale da u Ministarstvu nisu mogle dobiti odgovor na pitanje o strategiji izgradnje muzejsko-galerijske infrastrukture (koja je sada zaista u posebno lošem stanju). Premda obilat odgovor postoji i na web-stranicama Ministarstva, rado podvlačim ovaj posebno optimističan dio: konačno rješenje lokacije i projekta, te početak rada na izgradnji Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu kao i Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, početak rekonstrukcije Meštrovićeva paviljona u Zagrebu, neposredno dovršavanje adaptacije Moderne galerije u Zagrebu, konačno preseljenje Galerije umjetnina u Splitu — sve rješenja prema najsuvremenijim muzeološkim i galerijskim kriterijima. Dva nova muzeja posebno su atraktivna jer rješavaju i kulturni i gospodarski, pa i ekološki kompleks: izgradnja muzeja krapinskog pračovjeka u Hušnjakovu i izgradnja muzeja antičke Narone u Vidu kod Metkovića, tipovi muzeja u kojima se susreću prirodna i kulturna baština, turistički interesi i stručna i umjetnička produkcija.

Glazbeno-scenskom području, onom izvan festivala, dugujemo ponajviše, ne samo kuće nego i ustanove. Konačno i izgledno pokretanje s mrtve točke izgradnje Muzičke akademije u Zagrebu jedan je od prioritetnih zadataka ne samo ovog Ministarstva. Još se traži dogovor oko osnivanja i smještaja akademije ili centra za suvremeni ples. Ako je izgradnja nove Opere u Zagrebu dugoročniji cilj koji postavljamo pred jedan europski moderan Zagreb, mogući Europski grad kulture 2005, konačno privođenje glazbenoj namjeni poludovršene Koncertne dvorane u Splitu neposredan je interes koji želimo ostvariti i kratkoročno.

Jako kulturno-spomeničko nasljeđe, među najzgusnutijim i najvrijednijim u svijetu, osobit je kulturni, ali i gospodarstveni resurs Hrvatske. Također, služba zaštite kulturne baštine standardno je i razvedeno područje aktivnosti, s brojnim stručnjacima i na terenu, čija djelatnost ponajmanje sliči na upravnu, nego objedinjuje stručno-znanstvene funkcije, od arheologije, povijesti umjetnosti i arhitekture, do ekonomsko-financijskih i pravnih znanja, pa i ronilačkih vještina. Jaka je lista netom obavljenih velikih konzervatorskih i restauratorskih pothvata (npr. završetak radova na Eufrazijevoj bazilici u Poreču, ili dvorcu Baćani s novom restauratorskom radionicom u Ludbregu), dugačak je popis velikih pothvata u toku (npr. rapska katedrala ili samostan Male braće u Dubrovniku), još duži je popis velikih potreba, ne samo u obalnom pojasu, nego i na kontinentu, ali je najduža lista kontinuirane prisutnosti u svim županijama na iole značajnijim objektima pokretne i nepokretne kulturne baštine. U ovom je području učinjen ogroman iskorak, pa su i ulaganja u dvije nepune godine porasla za 63 posto. Teško je reći koliko bi za konzervatorske i restauratorske radove uopće trebalo novca, pa i kad bi ga bilo u neograničenom iznosu, koliko bi trebalo stručnjaka i operative. Ipak mislim da možemo globalno reći da u ovim poslovima Hrvatska ne zaostaje za boljim zemljama, a posebno što Ministarstvo podupire jesu stručna suradnja i zajednička ulaganja sa stranim partnerima na nekim već ostvarenim pozitivnim iskustvima Ludbrega, Osijeka, Splita, Dubrovnika, koji uključuju i sjajnu prezentaciju hrvatske kulturne baštine u inozemstvu. Međutim, još neispunjen a osobito važan zadatak ove uprave i Ministarstva u cjelini jest dovršenje izrade cjelovitog registra spomenika kulture kao ključnog dokumenta i instrumenta podizanja ovog područja na onu suvremenu razinu koju omogućuje informatizacija sa svim uže kulturnim kao i potencijalnim gospodarskim vezama i pogodnostima.

Informatizacija kulture, osim atomiziranih inicijativa kojih dakako ima, vezuje se uz sam početak djelovanja ovog Ministarstva kulture, kako u internom smislu kao informatizacija samog Ministarstva, ali i s javnim objavljivanjem svih njegovih odluka, tako i u cjelovitom smislu povezivanja i izrade dokumentacijskih baza kulturnih djelatnosti i resursa na razini Hrvatske i njihovog povezivanja sa svijetom. Culture-net Croatia takav je izgledni projekt u neposrednom ostvarivanju kojemu pridajemo izuzetnu važnost.

Naposljetku, ali prije svega stoji ljudski faktor. Kulturna samosvijest, ali i napose kulturna edukacija, menadžment, kulturna komunikacija i interdisciplinarnost, intenzivna međunarodna suradnja i razmjena, stoje među naslovima započete, ali još nedovoljno ispisane knjige. Nju ne piše samo Ministarstvo nego društvo, strukovne i interesne kulturne udruge, pojedinci i umjetničke i kulturne organizacije, knjižnice, muzeji, galerije, arhivi, umjetničke akademije, školske i visokoškolske ustanove... Hrvatska kultura jest u Europi i svijetu, i svijet i Europa jesu u hrvatskoj kulturi. To jest cilj, ali to se i događa. Hrvatska jest domaćin ministarskih i drugih najvažnijih kulturnih konferencija i susreta, kulturna elita prisutna je i u vrhu međunarodnih organizacija i stručnih timova, hrvatski umjetnici nastupaju i hrvatska umjetnost se izlaže u svijetu, vjerojatno daleko ispred proizvoda hrvatskoga gospodarstva, kao što i hrvatska kulturna baština donosi više gospodarstvu nego što je to moguće iskazati u statistikama proizvodnje roba i pružanja usluga. Ljudi čine i kulturni identitet i kulturni totalitet, a uprava služi radi otvaranja prostora.

Ne vjerujem, dapače protivim se ideji da ljude treba mijenjati, organizirati i voditi ih prema jednom određenom, višem zamišljenom cilju. Ali ono što zaista možemo otvaranje je prostora za stvaralaštvo i razvitak. U ovoj kulturnoj politici mi to ne vidimo u nizanju slučajeva atraktivnih, a arbitrarnih intervencija radi demonstriranja političke volje, nego u podvođenju te volje radu tisuća stručnjaka, umjetnika i kulturnih djelatnika, radu koji često ostaje i nezamijećen, u korist vrlo složene i široke kulturne izgradnje, čemu prilagođavamo i zorne i provjerljive instrumente i projekte kulturne politike.

Još o nekim prioritetima: kuće i ljudi

Kako je već isticano, Ministarstvo kulture godišnje neposredno prati, daje radnu, stručnu i financijsku potporu mnoštvu projekata izgradnje kulturne infrastrukture (knjižnice, arhivi, muzeji itd., sada oko 200 programa), ili obnove spomeničke baštine (sada oko 350 programa). Naveli smo samo isječak iz te redovite djelatnosti, od nekih većih muzeja do koncertnih dvorana. Očekujemo dalji rast takve izgradnje, kao je rasla i u posljednjem dvogodišnjem razdoblju — za pedesetak programa na obje spomenute stavke. Međutim, neki prioriteti su posebni, tj. takvi da u rješavanju pitanja njihove namjene, rada, smještaja, obnove ili izgradnje, organizacije kuća i ljudi, kulturnih ili srodnih ustanova, zgrada ili prostora..., da su za njih potrebne takve odluke i preporuke, sredstva i motivacije, koje obuhvaćaju suradnju i napor ne samo više tijela državne uprave, od Vlade u cjelini do lokalne zajednice, nego i druge društvene i gospodarske činitelje, od banaka i velikih korporacija, do znanstvenih i stručnih ustanova, ili turističkih zajednica i malih poduzetnika. Ti projekti osim kulturnog imaju i šire društveni, uključujući i znanstveno, obrazovno kao i gospodarsko ili turističko značenje, a vezani su za složeniji pravni i materijalni položaj i mogućnosti — njihovo ostvarivanje, dakle, ovisi o višestranoj suglasnosti te traže širu potporu (vidi okvire).

Postskriptum

U ovom tekstu više smo pažnje posvetili i povijesnom kontekstu razvitka hrvatske kulture i opisu konkretnog stanja s pokazateljima i projektima (iako i u svemu tome ograničeni prostorom i vremenom), što su više elementi kulturne politike nego kulturne strategije. Strategiju smo ponajprije definirali u vrijednosnom smislu razvitka načela kulturne autonomnosti, otvorenosti, suodlučivanja, pri čemu samu kulturnu politiku vidimo kao konkretan i provjerljiv aspekt takve strategije. No, strategija svakako uključuje i navođenje glavnih uporišnih točaka razvitka, ne samo u vrijednosnim mjerilima i političkoj metodologiji nego i u zbilji. Zato te točke treba i posebno podvući, ako su i ležale u pretpostavkama izvedene kulturne politike, pa i ako tvore unutrašnji korpus same knjige o strategiji kulturnog razvitka. Kad bi to bile samo dvije točke, onda bi prva bila — poticanje međunarodne kulturne suradnje u kontekstu europskih integracija s novim oblicima komunikacije, razmjene i protoka kulturnih proizvoda koju već sada otvara pridruživanje Europskoj zajednici; druga bi trebala biti — poticanje novih tipova samih kulturnih proizvoda koji proistječu iz novih kulturnih industrija, koje pak otvaraju najdinamičnije elemente općeg kulturnog i društvenog razvitka. Oba aspekta nadrastaju klasične oblike i međunarodne suradnje i kulturne politike uopće, oni nisu sektori nego se prostiru svim kulturnim sektorima, od zaštite kulturne baštine do performing arts, stavljajući u suvremeni pogon i sam hrvatski kulturni identitet. Zbog toga naknadno čitanje teksta traži i objašnjenje, ako ne i ispravak. Pohvaliti se da u sadašnjem (restriktivnom, ponajprije proračunskom) trenutku kultura, ipak, nije izgubila ni jedno radno mjesto, svakako je premalo. Naprotiv, nasuprot tome stoji koncepcija koju smo više puta sami iznosili i za čije se javno shvaćanje ponajprije borimo: novo zapošljavanje u kulturi ne znači također i nova radna mjesta, nego je novo zapošljavanje u kulturi, u prvom redu zapošljavanje za razvoj, onaj suvremeni razvitak koji se prepoznaje po novim agensima, napose u kulturi, znanosti, obrazovanju.