Kreiranje atmosfere

Kreiranje atmosfere

Polanski kao da bi se složio s onom Marka Twaina o đavlu kojeg neprestano optužuju, a čiju stranu nikad nismo čuli

Posluživši se poznatim postmodernističkim romanom Dumasov klub Artura Perez-Revertea kao polazištem, Roman Polanski ponovno se pozabavio svojom najčešćom temom — zlom u suvremenom svijetu. Ovaj put riječ je o samom Luciferu, čijim je književno-crtačkim radovima na tragu stručnjak za knjiške antikvitete, utjelovljen u Johnnyju Deppu. Samim sotonom Polanski se izravno bavio u jednom od svojih najboljih filmova, Rosemarynoj bebi, a srodno tome i đavoljim supstitutom Drakulom u ironijsko-parodijskom Balu vampira; Deveta vrata (The Night Gate, 2000) u dobroj se mjeri doimaju kao spoj tih dvaju ostvarenja.

Rafinirana vizualnost

Polanski je iz složena Perez-Reverteova romana izdvojio tek žanrovski poticajnu liniju potrage za trima preostalim primjercima glasovite sotonističke knjige iz 17. stoljeća, autor čijih je ilustracija navodno sam Lucifer. Tako izolirana priča poprilično je predvidljiva, no Polanski se i ne pretvara da barata složenom i neprozirnom fabulom: gledalac i filmski junak otprilike istodobno, već negdje oko sredine filma, uglavnom shvaćaju o čemu je riječ. Polanskog zapravo odgonetavanje nije odveć zanimalo, njegova namjera nije bila ostvariti film tajne. Jednostavna i pregledna priča zlokobnih konotacija bila mu je samo polazište za kreiranje odgovarajuće atmosfere, i to je ono što je u središtu njegova interesa. Rafinirana vizualnost prevladavajućih žućkastosmeđih zagasitih tonova, vrsna ambijentacija s probranim eksterijerima i interijerima New Yorka, Pariza i Sintre (portugalski gradić spomenik pod UNICEF-ovom zaštitom), te fin, polagan ritam izlaganja demonstriraju njegovo redateljsko majstorstvo. No, tako postavljenu koncepciju povremeno remete naizgled diletantski prizori (u scenama borilačkih obračuna) s Polanskijevom suprugom Emmanuelle Seigner kao tajanstvenom djevojkom koja poput anđela čuvara bdije nad junakom. No u drugom dijelu filma ti se prizori otkrivaju kao signali koji upućuju na izrazito ironijsku, štoviše proparodijsku prirodu Devetih vrata što dominira ostatkom filma. Kao da se napokon htio obračunati sa sablastima prošlosti, sa stradanjem supruge Sharon Tate i njihova nerođena djeteta u pokolju što ga je počinila skupina Charlesa Mansona, kao da je konačno želio izravnati račune, Polanski ismijava vražje sljedbenike i zadaje im najneugodniji udarac tako što pokazuje da ih i sam vrag prezire.

Humorna posveta

Što se pak Lucifera tiče, Polanski mu nije nesklon. Prikazuje ga kao posve nepredvidivu i stoga za junaka izluđujuću djevojku (Seigner), ali ta je djevojka privlačna, nadasve duhovita i prema njemu nedvojbeno zaštitnički raspoložena. Štoviše, nije odveć nategnuto pomisliti da je neznana djevojka, odnosno Lucifer, u viziji Polanskog sama Sharon Tate. Emmanuelle Seigner naime, generalno govoreći, pripada sličnu tipu ženske ljepote kao Sharon Tate i nije nemoguće da je Polanski smislio vrhunsku osvetu — da kroz njezin lik postavi samu Sharon kao osvetnicu s onoga svijeta, a da ironija bude veća i provokacija potpuna, prikazao ju je kao lijepu lepršavu đavolicu koja osvaja junakovo srce, odnosno ljubav samog Polanskog, jer u tom slučaju Johnny Depp Polanskijev je alter ego. Stoga se nakon Tese, čiste žene, koja je bila eksplicitna lirska posveta Sharon Tate, Deveta vrata mogu shvatiti kao humorna posveta davnoj ljubavi u kojoj se tragično rastavljeni dvojac ponovno sastaje i trijumfira nad zemaljskim silama zla. One nadzemaljske, po Polanskom, očigledno nisu baš onakve kakvima ih ljudi zamišljaju ili, marksistički gledano, ljudi su im učitali vlastite slabosti i mrakove. Polanski kao da bi se složio s onom Marka Twaina o đavlu kojeg neprestano optužuju, a čiju stranu nikad nismo čuli.

Damir Radić