Komu je u lingvistici potreban pojam dijasistema?

O jednom specifičnom aspektu jesikoslovne problematike pisao sam ove godine u ovoj rubrici već dva puta. Prvo u prilogu »O nekim dijalektološkim pitanjima«, »Vijenac« br. 192, 12. srpnja, str. 6 (u tiskari naslov promijenjen u »Svakom Hrvatu njegov jezik«), a onda u prilogu »Jedna ili tri lingvistike?« u prošlom, dvjestotom broju od 1. studenoga, str. 10. Čini se ipak da neki pojmovi nisu još dovoljno jasni ni razgraničeni.

Glavne su teze bile da je pojam dijasistema apstraktan, da su dijasistem u rangu jezika s jedne i standardni jezik s druge strane posve neovisni pojmovi i da među njima nema izravne veze, i konačno, da je pojam dijasistem potreban samo jednoj od triju postojećih grana lingvistike, genetskoj lingvistici, koja je čisto kabinetska jezikoslovna disciplina, s najmanje utjecaja na društvo i kulturu. Pokušat ću se malo podrobnije pozabaviti tim tezama.

Mjesni govori, dijalekt, dijasistem

Rečeno je da je dijasistem apstraktan pojam. Zato se ne može reći da u ovom ili onom dijasistemu postoje ovi ili oni samoglasnici i suglasnici, ovi ili oni padežni i glagolski oblici, ove ili one zamjeničke i brojevne riječi i slično. Najčešće se doduše govori o dijasistemima u rangu jezika, ali to nije jedini rang. Dijasistem je skup samo bitnih zajedničkih osobina koje karakteriziraju neku grupaciju idiomâ nižega ili višega ranga. Dijalekt je dijasistem koji sadrži osnovne zajedničke osobine mjesnih govora koje obuhvaća taj dijalekt. Zato se primjerice ne može govoriti kojim kajkavskim ili čakavskim dijalektom, jer je to dijasistem, dakle apstrakcija samo zajedničkih osobina mjesnih govora što ulaze u taj dijalekt. Prema tome, kada se kaže kako tko govori ovim ili onim dijalektom, onda to znači da govori nekim mjesnim govorom što pripada tom dijalektu. Isto tako dijasistem u rangu jezika jest apstrakcija zajedničkih osobina svih dijalekata koje obuhvaća taj jezik. Stupanj apstraktnosti tu je viši jednostavno zato što je, naravno, broj zajedničkih osobina nesumnjivo manji.

Standardni je jezik konkretan idiom, možemo navesti sve njegove glasovne, gramatičke i rječničke osobine. Standardni jezik i jezik dijasistem ponekad se poklapaju, ali veoma često nije tako. Švedski, češki ili madžarski dijasistem i standardni jezik poklapaju se, ali primjerice njemački ili talijanski ne. Nijemci se služe standardnim njemačkim, koji se zasniva na jednom dijalektnom tipu gornjonjemačkoga dijasistema, ali dijalekti sjeverne Njemačke pripadaju donjonjemačkomu dijasistemu, koji pak po mišljenju većine stručnjaka obuhvaća i nizozemske i flamanske dijalekte, a Nizozemci i Flamanci služe se nizozemskim standardnim jezikom. Nerazumno bi bilo reći da se zbog dvaju dijasistema Nijemci dijele na dvije nacije ili da su Nizozemci i Flamanci zapravo Nijemci. Ne manje nerazumna bila bi i tvrdnja da su Austrijanci i većina Švicaraca pripadnici njemačke nacije jer se služe njemačkim standardnim jezikom.

Jezik je višeznačna riječ

Slično je i u Italiji. Standardni talijanski jezik davno je formiran na osnovici firentinskog dijalekta toskanskoga narječja talijanskog dijasistema, ali Sardinci, koji sebe smatraju Talijanima i služe se talijanskim standardnim jezikom, govore dijalektima sardinskog dijasistema, koji je možda najoriginalniji romanski jezik dijasistem. S druge strane Korzikanci govore jednim prilično prosječnim dijalektom talijanskoga dijasistema, ali uglavnom se ne smatraju Talijanima i izgrađuju vlastiti standardni jezik. Ipak bi znatnu neistinu rekao tko bi tvrdio da oni koji ne govore dijalektima talijanskoga dijasistema ne mogu biti Talijani, a oni koji govore, moraju biti Talijanima.

Kao što sam u prethodnom prilogu tvrdio, mjesnim govorima i dijalektnim i jezičnim dijasistemima bavi se genetska lingvistika, koja onda i jezike svrstava u veće grupacije i jezične porodice. Genetsku lingvistiku zanimaju samo organski idiomi i njihovo svrstavanje u više i niže apstraktne grupacije, a ne zanimaju je standardni jezici, koji nisu organski idiomi. Zato je besmisleno nijekati da postoji srednjojužnoslavenski jezik dijasistem što obuhvaća dijalekte kojima govore Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci i Srbi, i podjednako je besmisleno tvrditi da zbog toga dijasistema navedeni narodi moraju imati iste norme u svom standardnom jeziku. Tipološka pak lingvistika proučava sve idiome, bili konkretni ili apstraktni, organski ili neorganski, i to ih proučava drugačije nego genetska lingvistika, sociolingvistika se opet bavi jezičnim problemima unutar ljudskih kolektiva ili među kolektivima. Ljudima koji se ne bave profesionalno jezikoslovnom problematikom teško će se snaći u tim pitanjima, često se ne snalaze ni sami profesionalni lingvisti, no najveće zabune unosi činjenica da se naziv jezik upotrebljava u raznim značenjima, a da se ne kaže uvijek što se točno misli pod tom višeznačnom riječi.

Glas jat

Bitno je da argumenti i genetske i tipološke lingvistike i sociolingvistike vrijede samo u pojedinoj od tih jezikoslovnih disciplina, to jest, argumenti iz jedne nemaju vrijednosti u drugim dvjema. Pokušat ćemo to prikazati na razmjerno jednostavnom glasu jat.

Genetsku lingvistiku zanima podrijetlo praslavenskoga jata od indoeruopskoga e i diftonga oi/ai i južnoslavenskoga jata u metatezi likvidâ (*melko>mleko), kao i refleksi jata u pojedinim slavenskim dijalektima. Tipološku lingvistiku zanima je li jat samostalan fonem u pojedinom slavenskom idiomu, a ako jest, kakvo mjesto ima u takozvanome vokalskom trokutu i kakvu ulogu u deklinacijskim i konjugacijskim oblicima. Sociolingvistika će se pak baviti odnosima ijekavice i ekavice u objema jugoslavenskim erama i historijatom pravopisnih i fonetskih jatovskih problema u hrvatskome XIX. stoljeću i eventualno sličnim problemima u drugim slavenskim zemljama (uglavnom grafijska pitanja).

Očito je da podatci iz jedne od tih problemskih cjelina malo znače ili još češće ništa ne znače u drugim dvjema. Hoće li primjerice u hrvatskoj povijesti prevladati ijekavska ili ikavska norma nije ovisilo o tome kakva je podrijetla praslavenski jat ili kakvo je mjesto imao u praslavenskom vokalskom sustavu. Hoćemo li mi pisati svaki jat slovom e kao Česi ili dijeliti dugi od kratkoga u obliku ie/je ili ije/je nije ovisilo o dijalektološkim podatcima o refleksima jata u krajevima gdje žive Hrvati. I tako dalje, mislim da je jasno o čemu je riječ. Genetska lingvistika jest dakle jedna od lingvističkih znanstvenih disciplina, ali njezini argumenti ne vrijede izvan njezina vlastitog tematskog područja, i to načelno, ne samo njezina prvenstveno kabinetskog karaktera. A drugim riječima, ni činjenice genetske lingvistike ne znače gotovo ništa kada je riječ o hrvatskome standardnom jeziku, bez obzira na njegove odnose s bilo kojim drugim standardnim jezikom.